Moje djetinstvo je bilo prekinuto 1992 godine, a nastavljeno je 1996 godine. Duge četiri godine, propustila sam dosta vremena za igru i druženje. Međutim, ostatak svog djetinstva sam iskoristila najbolje što sam mogla. To je bio najsretniji period mog života. Dane sam provodila igrajući lastiša, školice,između dvije vatre. Čak smo nekad igrale i fudbala s dječacima. Znalo se, nakon što se probudimo na brzaka nešta doručkujemo i osluškujemo da li su se drugovi i drugarice počeli okupljati. Kao da ih i sad čujem, onako kroz vremenoplov, osluškujem i čini mi se da čujem njihove tihe glasiće. Nismo imali kompjutere niti pametne telefone, nismo vrijeme provodili gledajući nasilne crtane. Vrijeme smo provodili družeći se, igrajući se i roditelji su imali najveći problem da nas ubijede da je sunce zašlo za oblake i da je vrijeme da uđemo u kuću. A onda se istuširaš, pregledaš Tom & Jerry-ja u 19:15 i na spavanje.
Bili smo djeca, znali smo se posvađati, onda 3,4 dana bi se durili i nakon toga jedni drugima izvinjavali.”Ja sam kriva”, “Ne, nisi samo ti kriva i ja sam malo”, “Hoćemo li sad da se igramo” i onda se ulicom protežu veseli glasići.
Danas pogledam na svoju ulicu i vidim da je tužna. Nema djece. Snijeg sitno pada a nema nikoga da pravi snješka bijelića, da se grudva, nema više veselih glasića. Danas su djeca našu ulicu zamijenila sa kompjuterom i jednim od pametnih telefona. Ne znaju oni šta je školica, lastiš, ne gledaju oni više Tom & Jerry-ja, Micky Mouse-a, Leteče medvjede. Sad se druže preko facebooka, skypa,twittera, gledaju moćne rendžere,igraju kantera. Danas roditelji nemaju problema da djecu ubijede da je sunce zašlo za oblake, oni to najčešće i ne primijete. Možda tek tamo oko 2 ili 3 poslije ponoći.
Današnja djeca ne znaju da se igraju, da se druže, da jedni drugima budu prijatelji. Kad se posvađaju oni se ne dure dan dva već probleme riješavaju noževima, udarcima. Maloljetnička delikvencija je postala ozbiljan problem BH društva.
-6. februara 2008 godine ubijen je Denis Mrnjavac u tramvaju. Njega su ubili jedan punoljetni i 2 maloljetna delikventa. Zarili su mu nož samo zato što ih je pogledao.
-11. maja 2012 godine u Zenici su se dvije srednjoškolke potukle zato što su obje bile zaljubljene u istog dječaka. Svoje nekadašnje veliko prijateljstvo su krunisale šakama, nogama.
-22.mart 2013 godine u Sarajevu, srednjoškolke su se šutirale na jednoj od ulica grada, a njihovi prijatelji su ih ohrabrivali, bodrili i snimali i smijali im se.
-4. novembra 2013 godine u Tuzli, 3 srednjoškolke su pretukle svoju kolegicu iz razreda jer ih je dan prije prijavila razrednom starješini da su maltretirale jednu drugu djevojčicu.Izvele su je iz škole,školskog dvorišta, odvele na parking jednog tržnog centra i brutalno pretukle.
– 2. maja 2000, godine u Živinicama je maloljetnik natjerao dva brata da siluju jedan drugog da bi zatim također i on silovao starijeg brata.
-15. tog oktobra 2005 godine, u Prijedoru je maloljetnik silovao dvojicu dječaka, dva brata od 8 i 3 godine.
– 17. jula 2013 godine u Trebinju je četrnaestogodišnji dječak napastvovao jedanaestogodišnjeg dječaka.
-13. februara 2014 godine u Zenici, maloljetnik je u liftu silovao djevojčicu od 11 godina.
– Jučer je u Tešnju maloljetnik silovao drugog maloljetnika od 9 godina. O tom silovanju svi šute jer je riječ o mafijaškoj porodici.
O ovom problemu se malo govori i još manje se bilo šta radi da bi se ovaj problem riješio. Maloljetnička delikvencija je zaista uzela velikog maha u Bosni i Hercegovini, a naša vlast i pravosuđe ne rade ništa na prevenciji ovakvih slučajeva. U Bosni i Hercegovini nema dovoljno ustanova u kojima bi se maloljetni prestupnici mogli preodgojiti, u kojima bi s njima radili pedagozi, psihijatri. Kod nas se digne prašina 2,3 dana kad se desi ovako nešto, jedna tv emisija se posveti ovom problemu, pozovu se najbolji u struci da daju svoje mišljenje i onda narednog dana kao da se ništa nije ni desilo. Djeca koja su žrtve ovakvih monstruoznih činova budu prepuštena sebi i roditeljima. Oni svake noći proživljavaju noćne more zbog onoga što im se desilo. Svaki naredni dan njihovog života je uništen jer teško je živjeti s takvim bremenom.
Kada su djeca djeci postali takvi neprijatelji i zašto su postali ovako nasilni? Zbog čega vole da nanose bol drugome? Da li su upotpunosti svjesni šta takva djela čine njihovim vršnjacima? Zbog čega vlast i dalje šuti? Zbog čega svi mi šutimo? Da li je bilo ko od nas svjestan tog problema? Kako u ovom ludilu odgojiti dijete i napraviti od njega dobrog čovjeka? Da li ste svjesni da je moguće da će i vaše dijete biti žrtva jedne slične monstruozne mržnje? Kako da živimo s tim u slučaju da nam se, nedao Bog, tako nešto desi?
“Da bude kruha, kolača,
Da svako dijete ojača,
Da nema suza ni plača –
Djeca su vojska najjača!
Pokušajmo iskreno odgovoriti na sva prethodno navedena pitanja i možda uspijemo preventivno djelovati i vratiti djeci osmijeh na lice.