ŠAMPIONI LUDILA

Eto tako čitam članak kao o jednoj od najuspješnijih firmi u BiH koja se bavi namjenskom industrijom ili tačnije proizvodnjom municije i valjda ostalog naoružanja. Teško je zaključiti šta bi to ostalo bilo pošto direktor firme, ističući razloge uspjeha, navodi: „Imamo interesantan asortiman i proizvodni program, iskustvo i tradiciju“. Kao da se radi o tvornici slatkiša. Ali eto reći ćemo dobro neka se radi. Druga ironija mi je izjava „Vjerovali smo u ljude i to nam se vratilo na lijep način“.  Sa vjerom u ljude u proizvodnju municije i oružja. Zamisli slogana za reklamu. I naravno tema na ovim prostorima super za komentarisanje i prepoznavanje svih vrsta bolesti društva, manijakalnih izjava i slično. Jedan od komentatora iznosi neke statističke podatke koliko djece pogine od svakog proizvedenog metka i ne znam od kuda mu taj podataka ali to je kao nekih 50 % da svaki proizvedeni metak ubije neko dijete i zgrožava se nad činjenicom proizvodnje oružja. I dobro tu meni nema ništa čudno čovjek bi rekao jedno razumno razmišljanje. Da bi se svakako javio komentator, a uvijek se javi barem jedan, koji će to negirati nazivajući ovog gore dotičnog bolesnim u mozak smatrajući da smo (znači svi mi neki) imali najviše problema upravo zbog takvih kao ovaj bolesnik što ne podržava rati i ubijanje i da treba ojačati i povećati proizvodnju oružja poentirajući na kraju da je ovo ovdje Balkan i ništa se „nezna“. Na prvu svakako bi komentar na ovog drugog komentatora bio da nije bolest sve što boli. Međutim kad čovjek onako trezveno razmisli svjestan gdje i pod kojim okolnostima živi iz ovog drugog komentara bi se moglo izvući i po neka lekcija. Da zaista ovo jeste Balkan i izgleda da sve ono što je nenormalno ovdje dobija oblik normalnog ili se može svrstati pod normalno. Pa tako neko ko podržava oružje, ratove i slične kataklizme civilizacije na Balkanu može argumentovano nazvati nekoga ko osuđuje proizvodnju oružja i ratove bolesnim u mozak. Da zaista ispada da su svi oni koji žive na Balkanu i koji smatraju da su ratovi zlo i naopako i da treba učiniti sve da se spriječe ustvari bolesni u mozak i naivne budale. Biće da se na Balkanu uvijek živi između dva rata. Kada jedan prođe živi se u iščekivanju i pripremi za drugi. Ako se na ovo doda i ta socijalna priča i činjenica da se sve više provlači teza da je u ratu bilo bolje „jer su barem svi bili jednaki“ aludirajući na svakodnevnu nepravdu koja egizstira na ovim prostorima kao rezultat političkih i inih drugih oligarha zaista se može postaviti pitanje budućnosti i izvjesnosti mira. Izgleda da zaista ispadne naivno i glupo otpisati opciju rata na Balkanu u bilo koje vrijeme. Svakako ironija u svoj ovoj priči će biti da će opet oni koji prizivaju rat radi socijalne jednakosti ratovati za iste one kojih su ih doveli u to stanje socijalne nejednakosti, jada i bijede. Svakako sve će to biti upakovano u neki viši cilj i ideju, pod obavezno začinjenju nacionalizmom ili nekim teritorijalnim pretenzijama, koja se mora braniti do smrti gdje će i ove druge balkanske „sive eminencije“, „normalni balkanski likovi“ koje protivnike ratova nazivaju bolesnim u mozak doći na svoje i imati priliku da pokažu svu silinu patriotizma braneći ideale za koje nemaju pojma ni šta predstavljaju ni gdje ih vode. Svakako ratni put je samo jedan, a to je razaranje i propast, a s obzirom da je ovo Balkan biće da je to sasvim prirodno i normalno. Da bude još prirodnije dobrim dijelom se taj začarani mit Balkana kao bureta baruta prenio na mlađe generacije i oni su dobrim dijelom skloni takvim komentarima kao što je gore navedeni. Baš onako jedan Balkanski prirodan slijed događaja. 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije