Govor kao inteligentni način komuniciranja među ljudima potreban je da bi ljudi čuli ,izgovorili ili saznali za stavove drugih pripadnika zajednice.Naravno sloboda misli je nešto što je vjerojatno oduvijek postojalo jer je misao zatvorena,privatna,i teško ju je kontrolirati, a tek kada se pretoči u riječi postaje izražavanje i postaje javna.
O snazi govora kao instrumenta za postizanje nekih ciljeva dovoljno govori i taj podatak što je definicija verbalnog delikta u krivičnom zakonodavstvu većine država postojala do druge polovine dvadesetoga vijeka i brisana tek poslije stupanja na snagu Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Činjenica je da se ni o jednom proklamovanom pravu više ne piše i ne polemiše kao o slobodi govora.Njime se uglavnom maše kao zastavicom i to kada i kako kome zatreba.Moderna društva su u Ustave ugradila ovu slobodu istovremeno je ,u gotovo svim državama ,brišući iz krivičnog zakonodavstva kao delikt.
Što je sloboda govora?Kolika je ta sloboda i ima li pravila?
Radikalno shvaćanje slobode govora značilo bi da govori ko šta hoće i kome hoće samo da bi rekao.na način kako se ta ista sloboda poima u današnjem društvu .Ako bi neko govorio s razlogom , kažu neki od uvaženih znnstvenika današnjice ,onda to ne bi bila sloboda govora.Sloboda govora definira se kao govor bez razloga.
E sada tu nastupa tradicija koja je nekako bolje odvagala potrebu za javnim izražavanjem pa je postavila granice za onoga ko govori i govor bez razloga označila kao „što na umu to na drumu“,a ono što ostane samo misao definisao kao „svaka je zlatna (riječ) koja iza zuba ostane“.
Nije uzalud,rekli bi skeptici i protivnici široko shvaćene slobode govora ili barem zagovornici njenog ograničavanja , što sloboda misli dolazi tek u članu 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima,a sloboda izražavanja u članu 10.
Nameće se pitanje je li to uređeno na takav način da bi čovjek,građanin, konzument ovih zagarantovanih prava od mišljenja do govornog izražavanja napravio stanku u kojoj će razmisliti i odvagati šta i kako će od onoga što misli pretočiti u govor.
Tradicija,dakle ima povjerenje u čovjeka kao pojedinca,člana zajednice povjeravajući mu slobodu govora i istovremeno povjeravajući mu i nadzor nad korištenjem te slobode tek mu sugerišući da sam sebi kao društveno odgovorno biće postavi granice u slobodi govora uvažavajući i druge slobode pa i osjećanja drugih ljudi.
U navali postkomunističkih sloboda bila je i sloboda govora,a koja je deklarativno i stvarno postojala u ostatku Evrope već četrdeset i nešto godina.
Pitanje koje se nameće je da li ima manje važnih i više važnih sloboda,a nameće ga jedna uzrečica nastala u postratnoj BiH.Ona glasi:
„U socijalizmu nisi smio svašta reći,al si smio svugdje leći,a sada smiješ svašta reći, al nesmiješ svugdje leći“.
Slabljenjem bivšeg režima u kom je pojedinac koji sluša i pazi šta priča ili narodski rečeno nema dug jezik ,uživao slobodu kretanja i zašttitu tjelesnog integriteta,dok je onaj drugi koji je zagovarao slobodu govora ne samo bio nezaštićen nego i proganjan, probudile su se snage koje su zahtijevale ranije nedostižnu slobodu govora.
Konzumiranje tolikih sloboda koje su odjednom nahrupile u naš sistem i u naše živote i bile dostupne odjednom i svakome dovele su do toga da se ljudi nisu najbolje snašli i da su ih počeli zloupotrebljavati.Naročito je to bio slučaj sa slobodom govora u kojoj je potpuno zanemareno pravo drugih i drugoga .Danas takve govore zovemo govor mržnje.To je govor u kome su osim što su povrijeđena nečija prava, istomišljenici pozivaju na ugrožavanje nečijeg tjelesnog integriteta tj.sloboda govora je iskorištena za ugrožavanje ili oduzimanje jedne druge takođe ustavom zagarantovane slobode.
Zbog takvih govora i najveći zagovornici slobode govora su se korigovali i istakli da ta sloboda mora biti ograničena.
Naravno to je nemoguće jer ako je ograničena i uslovljena onda nije sloboda.
Ipak s druge strane gledano,upravo zahvaljujući ovim slobodama ,slobodi misli i slobodi izražavanja,razotkrivene su mnoge afere, urote,zločinačke sprege koje su mogle da nisu razotkrivene odnijeti bezbroj života.
Da li sloboda govora donosi više koristi ili nanosi štete?
Sigurno je ovo prvo.U suprotnom ,bez obzira koliko privlačna bila,ova sloboda ne bi imala opravdanja.
Za konkurs