Igra staklenih perli, po istoimenom romanu Hermanna Hessea, ta kultna, artistička igra bila je strogo zabranjena disciplina u državi pisca jer je pokušavala da spoji umjetnost sa svijetom. Sva čarolija igre se satoji od prelaska čovjekovog duha iz jedne epohe u drugu i tu gdje se zatekneš živiš egzistenciju kakvu želiš.Kao kada prelijevate vodu iz čaše u čašu.Oduvijek sam željela da otputujem u čarobni francuski 17.vijek, kojem zacijelo pripadam…
Opasna , otmena igra može da počne.Ne bojte se, ja odgovaram za vas.Ne znam kakvi ste vi sa autoritetima, ali ja sam ih se oslobodila odavno. Sjela na hladan pod za meditaciju silva, po istočnjačkom učenju stavila um pod kontrolu.Pustivši na starom gramofonu Betovenovu virtuoznu melodiju „Za Elizu“, siđoh umom u srce( da zavaram meditacijsku moć) i vizualizovah je u sliku anđela i da je Bog lijep. Vidjeh velelepna zdanja koja su odražavale svu veličanstvenost klasicizma i sjaj katolicizma zlatnog doba i misli moć. Dominirala je kultura nad još stabilnijom politikom.Svo plemstvo je živjelo na dvoru.Najednom sam počela da užurbano oblačim tijesnu dvorsku haljinu, izgovarajući nešto na nerazumljivom francuskom… “al me serrant cette robe“.Obrela sam na dvoru Versaj, dvoru francuskoga kralja Luja IV, Luja Velikog.Dok su mi se potpetice snažno zakucavale pločnikom, u prolazu me pozdravi grof Pjer uz blagi naklon, poljubi mi ruku uz šeretski smiješak, pa produži svojim putem sve i da sam pokušala da ga impresioniram svojim loknama.Iskuliram ga sa :“ko te šiša“.Dok sam paradirala dvorom trže me glas dvorske sluge, koji je nosio kraljevu poruku kojom traži od mene da mu podučavam sinove u duhu humanizma, da bi što prije od njih napravio dobre i mudre vladare. Prihvatila sam se raskošnoga posla. 1687. godina je uveliko tekla i slutila kraj najdužoj vladavini u evropskoj istoriji (od 72 godine).I da nije stvorio modernu državu od rascjepkanog feudalizmam, ne bih ga ni sanjala, pomislih ja. Volim kada vješt državnik apsolutistički vlada, volim takvu dominaciju.Mogao je jedino manje rasipati državni imetak.Caricu Mariju Tereziju nisam vidjela, a željela sam. Aaaa, ne postaje se buržujka svaki dan. Imam i ja svoje božansko pravo da biflam francuski „k'o nezdrava“. Dala sam se na instrukcije francuskog jezika dvorskim plemkinjama, carevim trima kćerima. Podozrivo su me gledale.Ja ispod oka njih.
Stigla sam u pravo vrijeme, nakon Revolucije u Engleskoj(1642. god.). Čekala sam da se malo zaboravi i na 100-nji rat ( 1337-1453) u kojem je Jovanku Orleanku „Bog poslao“ da spasi Francuze od Engleza. Kad su za nju mislili da je engleski špijun, šta bi tek mislili o meni.Nju su osudili da je prorok, mene bi osudili za isto.Osudili su je na lomaču, i mene bi sigurno.Da bi nakon moje smrti ustanovili sudski vještaci da su pogriješili. Nisam se pripremila da budem kao Jovanka, nisam stvarno.
Poučavala sam tri careva sina (najstariji je 1672. godište,imao je 15. godina) na francuskom tečnom jeziku i njihova aristokratska lica ozarila pričama o franačkom kralju, kasnije caru Zapadnog Rimskog Carstva, Karlu Velikom (koji je bio čak nepismen u srednjem vijeku, 9.v.), o tome kako je on puno nade polagao na obrazovanje plemstva, kako je za njegovog carevanja odbačen staleški sistem, kako je obezbijedio svoju vlast tako što je dao veća prava feudalnoj vlasteli koja je postala svemoćna na svojim posjedima, dok je treći i najsiromašniji stalež jedino bio oporezivan. Da je glavni protivnik režima bila buržoazija(srednja klasa), ali i plemstvo, sveštenstvo i seljaci.Da je padom Bastilje(simbolom lošeg režima), građanstvo i sveštenstvo postalo glavna politička snaga zemlje, svi jednaki pred zakonom; da je proglašena sloboda govora i pisanja, da je došlo do pada autoriteta kralja. Da bi prvi put počeli plaćati porez i plemići i sveštenstvo, i da je nedugo potom imetak opet postao bitan, ne titula. Da su političke igre uzrok raskolu svake zemlje. Rekoh djeci: “ To nije dobro, taj imetak”.
Ostavši nasamo sa Monteskjeovom knjigom “Duh zakona” koja me je podsjetila da Francusku treba urediti kao što su to engleski političari učinili, zakonodavnu vlast dati narodnoj skupštini, a izvršnu vladaru, da bi jedna vlast ograničavala drugu jer bez toga nema potpune slobode. Da treba ograničiti već jednom tu megalomansku, svemoćnu i bosomučnu vlast.Kiptim, dok mi u ušima odzvanjaju riječi Versajskog cara : “Država, to sam ja”.
Udružih se sa pobornicima racionalizma i bijah jedna od najžešćih pobornka njihovih a ne znadoh da li biti lojalan vladaru ili revolucionarnim vlastima, biti patriota? Svakodnevno sam gledala obrazovane građane Francuske koji su pred revoluciju novim idejama vršili duhovnu revoluciju i tako pripremali masu za borbu protiv apsolutizma i feudalizma.Borili su se čovječijom mišlju, akcijom i duhom. Filozofi i književnici su svojim shvatanjima o jednakosti i slobodi, podrivali postojeći režim. Dolaskom Revolucije, znala bih, bez sumnje, svoju stranu, stranu seljaka.
Nisam smjela čekati filozofa Renea Dekarta, a koji je naučno tražio istinu i vjerovao da ljudi mogu da utiču na vlastitu sudbinu, pa da mi kaže: “Jel’ te ništa nisu naučili na tom vašem Filozofskom?”Drag je meni Rene, al mi je draža istina. Da sam ga vidjela pitala bih ga: “ Šta ako Francuska revolucija ukine feudalizam, a uspostavi još veće zlo –kapitalizam, a on lako uzme čovjeka pod svoje, šta s njim? I šta sa viškom radne snage?Car ulaže u manufakturnu proizvodnju luksuznih proizvoda, od svile do ogledala i parfema, upošljava jeftinu radnu snagu. Je li i to kapitalizam?”
Bi mi isuviše rano da mjesto lepeze iskoristim britansku demokratsku povelju Magna charta-u, iz 1215. godine. Razočarana sazanjem da je monarh i u Engleskoj obavezan da sastav Vlade povjeri lideru partije, grozničavo se trgoh.
Jedva živu glavu izukoh sa dvora, bježeći ispred privatizovanog kapitala Francuske 17. vijeka a kao kuga pratila me misao da Vladu sastavlja vođa najjače stranke u parlamentu(bilo kom I bilo kada) koja je utemeljena na tradicionalnom smjenjivanju dvije najjače političke partije, a dužnost opozicije je kritikovanje Vlade, da idealnog modela vladavine nikada i nigdje nije postojalo. Zar? Stavljih prst na čelo, istupih iz igre.
Postala sam buržujka, na jedan dan. I zaključila da čovjek ne smije baš uvijek da provjerava.Može se desiti da doživite svoje malo ispunjenje, a život vas dočeka pljeskom. Namjestih izraz lica u skladu sa emocijama, prkosno.Igra je zakon života, ljudi.Hej, pa vi ste mi upali u san !? Dobro jutro, dobar dan…
Za konkurs