„Nijedan oblik tragalaštva zarad duhovnosti nije previše dobar da bi bio i jedini“.Bogami je pomislila moja Suzi tu vrlu misao, čim je otvorila svoje pametne oči.Pomislila i to mi rekla.A iz usta, dok smo se žalile na ubojite žuljeve na nogama, zaudarao je zamaman miris crnog, hercegovačkog vina.Nastavila je da bilježi nešto kao za sebe, a meni je izgledalo kao da je na putu da nahrani svu tu gladnu djecu Afrike.
Svako jutro ona, tako, napiše po jednu ledenu misao koju zatim smjelo podrgije gutljajem domaćeg čaja kojeg je lično ukrala od prirode.Pobrine se da čaj bude gorak, a misao slatka.Kad god je jutrom gledam vidim taj dašak tuge na izdisaju u njenim očima.Život je prihvatila filozofski.
Iako već neko vrijeme žarko želi da prestane pisati i da prestane uživati u vinu kao jedinom poroku što joj je preostao, sve intenzivnije se bavi i jednim i drugim.Neću ništa da joj kažem na to. Neka piše, možda jednom i napiše nešto , a da se njoj prvoj sviđa.O, znala je ona tvrdoglavo poput jarca da se preda toj svojoj svetoj misiji.Od svega lijepog što je napisala, najprije sam zapamtila dvije britke rečenice:“I svaki put kada se ugasi jedna lampa ulice kojom hodaš, znaj da život nije pokvaren sat, da ćeš stići na vrijeme.Ima dosta ulične rasvjete za mračne ulice tvoje duše.“
U vrijeme kada je buknuo onaj tužni rat u našoj inače bratskoj zemlji Bosni, Suzana je sa porodicom živjela u Jajcu. Donijeli su je sudbine vjetrovi u naš mali grad kao „savski cvijet“. Bježeći od stvarnosti, stvarali smo neke svoje, velike i male svjetove.Djeca su brala svjetove svoje mašte, Suzana je stvarala cvjetove svoje zbilje.Niti se smijala, niti je plakala.Samo bi dva tri puta brzo trepnula svojim bijelim trepavicama kao znak da će nestati, da je čeka važan posao. Ličila je na kakvu čarobnicu iz bajke ili još tačnije na vjevericu koja s jeseni sakuplja orahe kako bi uživala u svom poslu.I plašljiva je bila kao vjeverica. Gotovo nečujna, a živahna. Kako tada, tako i sada, kroz nos izdiše samo njoj znane svjetove koje nosi u sebi.Ona nosi blagoslove svih bogova koje je izučavala kao mala i zato osjeća uzvišen bol. Njeno ime je orošeno njihovim suzama.Rođena kao naučnik,promašivši čitav jedan vijek.
Čula sam je kako diše. Jeste da je to bilo na času i da je bio čas obrade novog gradiva, a ne čas ocjenjivanja.Njeno krhko biće su toliko bile zahuktale neke velike misli da nije odgovarala na pitanje učiteljice ni na ono što najbolje zna.
Snažno bih se udubila u taj njen lik. Imala je velike planove za budućnost, još tada. Ona je o meni znala sve, ja o njoj ne znam ništa, čak ni sad.Odrasle samo, a sve je ostalo gotovo isto.Ja razmišljam, ona stvara.Ogoljena i bez tajni, pušta svoja djela da govore umjesto nje.A sama je tajna.Kao da je ona jedina u cijelom razredu znala zašto je u Bosni buknuo rat. Znala je, a nije željela da kaže!
Moji hipersenzibilni senzori za nju zabilježili su njen istančan i oštar djetinji sluh za strane jezike. I danas,kada uči italijanski jezik, nađem joj riječ koji sigurno ne poznaje na italijanskom, ona je bez problema izgovori pravilnijim akcentom od hiljade i hiljade Italijana.Jednostavno sluša sebe. Zapaža i kako neko progovori, kada progovori, i to je njoj dovoljno da zna zašto je taj neko uopšte i progovorio. Čini se da to zna bolje od govornika samog.
Majka ju je upisala u školu godinu dana prije vremena. A ona…Ona je bila starija od svih nas zajedno! Nije dozvoljavala majci da je sređuje za školu, a kada bi je majka poljubila, očima bi je upozorila da to više ne radi. Tako je držala distancu sa svima, samo se sa mnom družila.Njenim krupnim, crnim očima je i život i sve već odavno jasno.
Jednom mi je u trećem razredu osnovne škole tiho izustila:“Sad znam zašto je majka plakala!“Da bi i objasnila potom. Tu sliku svoga djetinjstva koju je podijelila sa mnom stavila sam u svoje srce kao u ram.
Za konkrs