Čovjek bi se poistovjetio sa boljkama svih bolesnih, što zdravljem, što dušom, što srcem. Ali ne bi ozdravio. Samo bi se još više uvukao u te zle kandže života.
Čovjek bi živio. Bože! Bože! Ja bih živjela! A šta mi to brani Bože? Nisi ti… Nisi. Nego ko je? Dao si mi da se rodim, a ja ne živim. Već odavno. Zašto? Rekoh već jednom: Bog nam samim našim rođenjem daje sve što nam je potrebno. Sve drugo sami biramo.
I šta sam to ja birala? Nije da nisam željela. Govorim o nekoj sreći. Govorim o nekoj radosti. Lažem vas! Lažem! Sve od reda. Ja znam za tužnu sreću i tužnu radost. Ja znam za tugu. Bol. Moja duša vapi za tim misaonim riječima, a nikako ih ne osjeća. Osjeti, nekad neku poljuljanost u bolu. Je li to talas sreće koja se odbije od zidove moje duše, moje zatrpane duše? Je li to more zna da njegova voda ne može da prodre kroz pukotine moje duše? Ne može! Ne dopušta to moje kamenje i stijene. Najljepša tvrđava čuva najljepšu dušu među svojim hladnim zidovima. Grli je u tami.
Ne dopušta joj da ode, da umre, niti da živi. Njene kapije su velike, dvorske, ljepše od kraljevskih! Njene kapije su zaključane za sve i zauvijek! Niko ih otvoriti neće i srećom ukaljati taj božanstveni bol.
Osjetih polagan drhtaj te tvrđave kada se talas odbi od njene zidove. Osjetih na tren, i ponadah se. Ali se moja nada ugasi zalaskom sunca. Znate onaj tren kada se sunce izgubi između mora i neba. Ne ugasi se u moru, ne uspenje na nebo, već u večernjim satima otpluta drugdje da ugrije nezarobljene duše. Da pruži zagrljaj onima koji će da uzvrate. Onima koji žive. A šta ćemo mi koji niti umremo niti živimo? Gdje je za nas taj obećani Raj, ta obećana Zemlja?
Nado! Moja Nado! Bože!
Sam prizvuk tvog imena tjera me da se nadam i molim. Vjerujem. U sve osim u sebe. Moja Te je duša željna. Moja Te duša sanja. Snovi su sve što joj je ostalo. Ljubav joj je sve više daleka i nepoznata. Sreća je strana riječ. Mašta se polako gubi. I zdravlje izdaje. Ruke su joj bolne, zagrliti ne može. Usne suve, ispucale, a lice blijedo i klonulo. Ima još nešto na njemu. Njeni trzaji i njena borba, nekad velika i silna, sada je stala u još jednu suzu. Ne više. Polako klizi niz njeno lice. Pokušava podići ruku ka Tebi Svevišnji, ali neće uspjeti kao što nije uspjela da pobjegne iz tih okova. Suza joj neće pasti sa lica, nije raskošna. I ona je gotovo suva. Upiće ga njeno modro lice. I njeno tijelo je takvo, mlado ostarilo, smežurano, izborano. Vide se na njemu rane od teških okova vremena koje je u tu tvrđavu zatvori.
Molim vas nađite ključ! Spasite je! Porušite te zidove hladne! Moli vas ljudskost njena. Duša. Zar ne čujete krik njenoga glasa iz tih dubina!? Zar vam ne para uši ta silina bola!? Ko je spasi, spasiće sebe.
Ili je ostavite tu i dalje. Neka spava na tom hladnom jastuku od kamena. Neka je pokrivaju hladni vjetrovi, neka ne vidi zalazak sunca, neka joj se rane od okova prošire. Neka joj se njena plava krv ispod blijedog lica zaledi. Neka joj srce prestane da kuca. Ili neka kuca i muči se i dalje.
Neka umre! Ili nek’ nastavi da spava.
*Za konkurs