Čovjek se nada do posljednjeg svog daha. Do posljednjeg otkucaja njegovog srca. Nada se životnim stvarima, velikim, bitnim. Ali nada se i sitnicama, da ne kažem glupostima. Neki životu, neki novcu. Neki zdravlju, neki nesreći drugima. Zato kažemo da nada posljednja umire. Živi duže od svih nas.
Meni je nada sinonim za Boga. Šta je nada za vas? Zamislite da imate pravo na još samo jednu nadu u cijelom vašem životu. Koga biste nazvali tom nadom? Čija ruka bi bila vaša nada, vaš spas? Ja kažem Božija ruka.
Ali možda i nije za vas. Možda i jeste. Bog se nadao da ćemo ići za Njim, postati živi sveci na zemlji. Da ne moramo da umremo da bi bili sveti. Da ne moramo da sipamo vino u vodu da bi bila crvena. I opet ne bi imala ukus vina.
Bog nam je podario Zemlju, naš dom, usadio svoj lik i svoje djelo u nas, poveo nas putem istine. Šta smo mi uradili za Njega? Osudili ga na smrt. Ubili! Jesmo li tim ubistvom Njegovog zemaljskog tijela ubili Božiju dušu u nama? Jer, sve više mi se čini da postajemo bezdušni.
Mali smo. Kao tačka na papiru. Možda ni toliko. Osjećam kao da sam ubačena u neku neprirodnu masu, i nikako ne uspijevam da dođem do daha. Dišete li vi? Molite li se? Kome? Onome našem ‘’Osuđenom na smrt’’? Onome kojeg bismo možda ponovo ubili kad bi nam se javio opet. Ili ne bi? Šta je Bog za nas? Za nekoga ništa, za nekoga sve, za nekoga ‘’eto postoji neka viša sila’’.
U jednom manastiru na jugu Italije je 1280.godine nađena presuda Pontija Pilata kojom je to ‘’Ništa’’, ‘’Sve’’, ili ‘’Neku višu silu’’ osudio na smrt. Na raspeće. Osuđen je da umre na krstu jer je: Isus obmanjivao narod, podrstekavao narod na pobunu, nije poštovao zakone, lažno se izdavao za Sina Božijeg i Cara Izrailja, i da je Isus sa palmovim grančicama u rukama i u pratnji mnoštva naroda ušao u hram. Svjedoci su potpisali smrtnu presudu protiv Isusa. Pitam ja vas, ko bi od nas sada potpisao tu presudu i osudio Hrista? Neko bi sigurno. Svako vrijeme nosi svog junaka, svog Judu i Pilata.
Mene zanima šta bismo sada zamjerili našem Stvoritelju i za šta bismo sada optužili Njegovog sina, našeg Spasitelja? Koje bi obrazloženje pisalo sada u presudi? Možda da nije dobro dao Božije pravo? Da nije smio da stvori samo Adama i Evu? Već možda Adama i Adama? Ili možda smo se trebali roditi sa svotama novca oko sebe? Koliko znam imao bi pravo da govori sada među nama smrtnicima, koliko znam Adam i Adam ne mogu roditi dijete, a Bog nam reče da se razmnožavamo i rađamo, koliko znam novac i nije Božije djelo vec ljudski patent kojeg često pripisujemo đavolu. Ali sve mi se više čini da je moje znanje drugima čudno. Kao da smo različite knjige učili, gledaju me poprijeko raširenih očiju kao da govorim nekim vanzemaljskim jezikom. Ne znam, možda sam te knjige držala naopako, pa mi sad i znanje takvo.
Ali eto, ako ga danas ne bi razapeli, zasto nam se više ne javi? Meni je jasno. Prešli smo granice samog sebe. Pa pogledajte samo, i životinje imaju nekog reda međusobom, samo mi NE! Više ni ubistvo nije da kažem, normalno. Više ni ubice ne ubijaju jer žele da liše života nekoga. Danas se ljudi ubijaju tako što se komadaju, sijeku i šta sve se ne radi. Čini mi se da ćemo uskoro početi živi da se jedemo.
Boga i dalje nema, ne dolazi. On ne dolazi jer smo u stanju gorem nego ikad, već dolazi tamo gdje ima ljubavi i nade da se može krenuti putem istine. Zato kasni. Strah me nekad obuzme da neće nikad doći.
Znate, sanjala sam sina Božijeg. Bio je stvaran, ispred mene. Nije govorio, smješkao se blago. Nije baš bio ovakav kao što ga predstavljamo, nekako su ikone dosta jednolične. Ali imao je smeđu kosu, smeđe oči. Imao je bijelo lice koje je sijalo prirodnim sjajem, čistoćom. Zamislite kada u snu doživite osjećaj spokoja, beskrajne dragosti i mira.Sve je to trajalo na tren. Ne duže. Ali dovoljno da povratim nadu, ojačam vjeru i smognem snage.
Zamislite da stane ispred vas. Zamislite njegov pogled upućen vama, nepomičan. Šta biste mu rekli? Da li biste tad sebi bili veliki ili mali? Da li bi plakali ili se smijali, sebe osudili ili oslobodili?
Nažalost, niko sam i ništa da sudim Njemu. Ali kada bih imala priliku sada, pustila bih ljubav da teče medju svima nama. Njega smo tada osudili na smrt, a sebe na odlaganje vječnog života. Meni se sviđa ta rajska ideja ili idila. Više nego ova zemaljska. Njoj bih se nadala. A vi?
Smrt nije ništa drugo do daha koji propustimo da udahnemo. Udahnućemo ga negdje drugo zasigurno. Ovaj život je ionako naša ulazna karta za vrata Raja. Nemojte štedjeti, novcem se ne kupuje. Ne štedite ni dušu. Što je više potrošite, bolje ćete mjesto dobiti.
Ne znam za vas, ali znate, te neke teorije mi nisu baš jasne. Svaka čast na trudu kojim neko pokušava da mi dokaže da je postojala nekakva masa koja se pojavila niotkuda i kako se sama ,,sredila’’. Kao djevojka kad se našminka, naročito je danas to karakteristično. Nisam ja sebi tolika u očima da mogu da se hvalim: Ja sam Božije dijete. Ali nisam baš ni za tu drugu opciju: Mene majmun rodio. Mogu vam reći da nije. Rodila me jedna divna požrtvovana žena koja se moli Bogu i pali svijeće. Teško je reći da takvo stvorenje kao ona potiče od majmuna, jos teže je povjerovati u to.
Ja volim životinje stvarno. Odnos prema njima dokazuje kakvi smo ljudi. Prema tome, volim i majmune. Ali jasna mi je razlika izmedju životinja i nas. Možda je danas ta sličnost najizraženija. Ipak, rekla bih da smo svi mi Božija djeca. Biće onih koji će me podržati, i onih koji će reći da sam premlada za neku ovakvu temu i da je Bog izmišljen. Ja svoje molitve upućujem Bogu, a ne nekoj životinji ili višoj sili. Jačina naše molitve je jačina naše ljudskosti. Za mene Bog postoji. Za protivnike ove izjave reći ću dobro poznato: ,,Da Boga nema, trebalo bi ga izmisliti.”