Težak je život žene. Težak je uzdisaj ranjenog srca, bolnog. Teške su životne bitke, još teže je iz njih izaći kao pobjednik. A najteže dostojanstveno podnijeti poraz. I biti nasmijana i dalje.
Hrabra su ta nježna srca, muški hrabra, i više. Od samog rođenja se bore. Za sebe, za druge, za svoja prava. Rode i umru. Onda ih drugi pamte i hvale, tako mrtve veličaju već velike borce. A dok su žive, male su, sitne. Nebitne. Zna se njihova srhva i služenje. A onda kraj. Gase se snovi nikad ne ostavareni. Gasi se duša, a rađa bol. Bol svih koji su potekli od nje. Svih ostavljenih.
Ti borci su oko nas, u nama. Vrijeđamo ih, ne volimo, mrzimo, odbijamo, mučimo, sve dok ne sazrimo. Svaka ima svoju veliku istoriju postojanja, koja se provuče kroz prste kao pramen kose. Od tog postojanja ostanu samo sjene, kao pojedine vlasi zapetljane između dva prsta. A onda, i one padnu.
Osudite me sad, jer ne mogu i neću biti objektivna, ne samo jer sam odrasla u isključivo takvom okruženju pa sam naklonjena tom ženskom polu. Ne samo zato jer sam i ja pripadnik ženskog pola. Pa svi vi imate majku, ili sestru, ili ženu! Sve vas je neko rodio, bio rame za plakanje, dao vam život i živio za vas. Razlog je jer me boli bol žena naših krajeva, tih naših majki, baka, prabaka i dalje. Saosjećam sa njihovim teškim životima. Sjetite se samo Stankovićeve Sofke i njenog života. Ona je primjer uništenog života jedne prelijepe žene naših krajeva. Ta Sofka je živjela kroz naše najbliže.
Ti naši najbliži u tami, u maloj sobi, usamljeni puste suzu, uz blagi odsjaj svijeće koja jedino još grije njihovo lice, njihovu dušu. Ta suza je žal za svim onim što nisu, za svim što nikada neće biti. Za onim što su se borile da postanu. Za onim što su izgubile. Vjerujte da je dovoljno teško biti žena, da bi vas neko zbog toga osudio. Znam da će me razumijeti svi oni koji su vidjeli suzu svoje majke koja klizi niz njene obraze. Suza na njenom licu meni je bila kap krvi koja krvari iz mog srca probodenog nožem. Toliko je boljela.
Jeste li se ikada zagledali u te ruke stare? Jeste li pomislili šta su sve za vas učinile? Jesu li vas zaboljele te bore poredane jedna pored durge u nizu? Silno želim da nestanu, da zaustavim vrijeme tako da budem sigurna da će zauvijek tu pored mene da ostane moj najveći prijatelj. To je jedini prijatelj koji će vas pogledati u oči i znaće prepoznati vaš strah, bol, tajnu. Jedini prijatelj koji će vam dati ljubav i osjetiti vašu bez ijedne progovorene riječi i čije će srce za vas da kuca kada ostala prestanu. Samo majka beskrajno voli i beskrajno prašta. Da li su vas zaboljele te sijede kose? Jer za njih ste vi zaslužni.
Riječ jedna će ih zadržati da ne odu, a najveća bol će ih natjerati da odustanu. Svi smo imali takvog borca pored sebe, ili imamo još uvijek. Neću veličati ako kažem da je moj borac najveći. Bar u mojim očima. Moj uzor. Bila je tu kada sam bila najsrećnija, kad sam bila najtužnija. Liječila sve moje boljke, pružala ruke kada su drugi glavu okretali. Gledala sam tog borca, i tako i sama naučila da se borim. Njena borba je njena ćutnja, njena pokornost.
Znate li kako je pružiti ruku decenijama poslije onome koji vas je uvio u crno? Znate li kako je ponovo sahraniti sebe, kada vas opet taj isti iznevjeri? Postati samohrana majka svojim potomcima, svojoj djeci. Podići ih, da postanu veliki ne samo fizički, nego i u duši. Da budu dobri ljudi. Odgovorni. Na tim potomcima je da postanu njen ponos, da je ne iznevjere. Da budu zahvalni. Ja sam zahvalna. Na brizi, na ljubavi, na godinama. Na životu i žrtvi.
Znate, u životu se hiljadu puta umire, a samo jednom se rađa. Izdisanjem posljednjeg daha, odlaženjem njenoga duha, rađa se negdje njena duša. Ja kažem HVALA Bogu, ta duša je još uvijek u blizini, živi. Meni je to dovoljno, meni je to sve. To je moj borac, moj heroj. Uzor.
Moja Majka.
*Za konkurs