Čitam danas kod poznanice na Facebooku članak u kojem stoji i da je Slovenski parlament izglasao Zakon o bračnoj zajednici i porodničnim odnosima, kojim su istospolni parovi u svojim pravima u potpunosti jednaki sa heteroseksualnima. Tako će se lezbijski i homoseksualni parovi moći vjenčati pred matičarem, jedno drugog naslijeđivati i usvajati djecu.
Ne da meni đavo mira i ja kliknem na komenatre i vidim koliko (ne)tapkamo u mjestu. Jedni pišu kako podržavaju to što se isti vole, drugi petalju religiju u to, treći društvo, a četvrti pak spominju i potrebu ljekara i liječenje oko istog. Malo ko je imao svoje mišljenje sa kvalitetnom činjenicom ili opradvanjem.
Pitam se, da li smo mi postali ili ostali oni koji vrlo rado „metu“ pred tuđom avlijom i ne osvrćući se na govna u svojoj? Da li smo toliko pogani postali da smo se počeli pitati šta se to dešava u četiri zida u sobi drugih parova i na koji način se ljudi vole i ljubuju?
Razmišljam… Ako se ljudi, koji vole isti spol stavljaju na stub srama i stub osude, na stub vrijeđanja i ponižavanja, jer su drugačiji od ostalih, da li to znači da će se onda i oni koji imaju tattoo, naočare ili pirs naći u istom? Jer su po nečemu drugačiji od ostalih.
Neko davno opjeva „Neka ljubi ko god koga hoće“ i ja se zapitah da li to u pjesmi samo ostaje, onako opjevano. Otkad se to sudi ljubavlju i ličnom izboru, otkada je to sramota voljeti nekog na drugačiji, neobičniji način? Do kada ćemo biti selektivni u svim aspektima života i prihvatati iz istog samo ono što se većini sviđa (jer zaboga, bitno je složiti se sa većinom, jer na taj način si dio tora i samo tako se pojedini umiju „deklarisati“)? Zar nije misao zdravog življenja „Širiti noge, a ne mržnju“, „Voditi ljubav, a ne rat.“? A ko će ga kome, da li svoj svome ili svoj drugoj, ili će se opredijeliti za „Samo jaši, svi smo naši“, to ostavljam na izbor pojedincu ili „deklarisanim vođama tora“. Jer, tamo negdje u Drugoj dimenziji svi smo isti.