”Ma kad sve sagledam, najbolje je oženiti neku babu iz Švice…Ovdje sam ionako niko i ništa.” Ja uza’ se, niza’ se, vidim još sam jedra, haman nisam ta. Jedino ako Bosna moze proći kao Švica, e onda jedino to. Džaba si ti jaranice zamišljala ovog Hose Armanda s druge strane stola kao jedinicu romantike u ovom okrutnom svijetu, što bi neki ispaćeni brat umjetnik rekao. Mislim, ne govorim. Salijem onaj zeleni čaj od marku, a on sav pocrnio. Sve je to ba kriva politika, sve! Složim ja tako, ni pet , ni šest, hudoj politici optužbu u mislima, dežurnom krivcu, siroma’ li je…’
E sad, kako je to politika natjerala moj zeleni čaj da, mimo svih zakona fizike i hemije pocrni, i kako je to moj Hose Armando poželio babu iz Švice, mimo svih zakona hemije, kad mene pogledaš, jabuku neubranu? Sad ću ja da saspem u lijevak.
Opšte je poznato, kao što je opšte poznato da pas Kim Kardašijan nema buhe, jok, da ovdje kod nas, poslije rata preovladava klima povoljna za razvoj svih vrsta društvenih patoloških vrsta, svakoraznih ameba i buđi. I uglavnom su te amebe i buđi zaglavile gdje? Pa u politici brate mili, tamo ima najviše hrane za njih, jer je politika od davnina najprljavija atmosfera koja se ikad razvila na Zemlji.
E pošto se sličan sličnom raduje, politički vlastodršci su u ovoj državi okrenuti jedino kriminalcima u civilu. Samo se na tom nivou odvija dvosmjerna saradnja. Jedino je moguće dobiti podsticaj za legalan šverc, još malo pa će potražnja običnog naroda da im se pomogne u radu biti protivzakonita. Dođe mi mirne duše da se kladim u to, kao što se kladi moj komšiluk na stanici, hoćul’ stić’, nećul’ stić na autobus. Uvijek ovi drugi dobiju.
U takvoj političkoj i društvenoj sredini, samo je nekolicini dobro, i samo nekolicina ima dovoljno, zapravo dovoljnije od dovoljnog, što znači previše. Većina je sitna raja, kojoj ni marka u džepu ne zvecka, jer nema od šta da udara, što bi rekao jedan moj prijatelj.
U takvoj sredini raste mladost, podmladak ovih prvih, i podmladak ovih drugih. Evo, na primjer, nek predstavnik ovih prvih bude snobina Sabahudin, a moj siroma’ Hose nek’ zastupa ove druge,pa kom’ opanci, kom’ obojci.
Podmladak ratnih švercera, a poslijeratnih velikih gazdi, znači Sabahudin, diktira pravila mladim priraštajima. Naš Sabe bome petkom naveče sjedi u VIP loži diskoteke, koju naravno drži pajdo njegovog oca, kojeg respektuje i italijansko podzemlje. Sabe odmara svoje neradničke kosti u najnovijem audiju, dok pored njega trepće lutka sa nogicama do dva metra, i štiklama makar od 30 cm. Njoj je Kimi uzor, san su joj dijamantni nokti, šta je nju briga ”što se narod hita kamenjem na zgradu đe se vadi rodni list”. Sabe se malo-malo pa označi na fejsu na nekoj egzotičnoj lokaciji, a ispod pljušte komentari njegovih fanova, ”Joj Sabe, alaj živiš”. Sabe vrijedi, Sabe je car, tako kaže najnoviji sistem vrijednosti mladosti u BiH.
A u kućici maloj, ko iz neke pjesme Šabana Šaulića, rastao je, pod pritiskom sistema, moj Hose. Svako jutro mu mati, otpuštena iz državne firme, bez otpremnine, i uvezanog staža, koju je u stečaj poslao Sabetov otac, servira porciju kompleksa. ”De Hose sine, nema Nutele.”
Rastao je tako moj Hose, hranjen kompleksima, bez osjećaja za iskonsku vrijednost mladosti, sa uvjerenjima da je VIP diskoteka iznad sijela s prijateljima, da je Audi iznad romantične šetnje u parku, a Nutela bome iznad Eurokrema. Jer tako Sabe tvrdi.
I tako, dok se hud trudi na sve moguće načine da se ugura iznad, nit’ je gore, nit’ je dole. Lebdio je Hose u nekom praznom prostoru, dok mu nije blinknula sijalica za spas, zvana baba iz Švice. Kud mu blinknu dok sam bila tek pri drugom gutljaju čaja, pa ga ne ispih na miru, jer meni je i taj čaj bio dovoljan kad je preko puta mišićavi Hose. Al’ haj ti to njemu objasni, on samo Sabetu vjeruje.
Mogu ovom Sabetu oprostiti i kuću i stan i vikendicu, i opet kuću i stan i vikendicu, i Audija, i sva ona auta kojima ni naziv ne znam. Mogu mu oprostiti što je nesposobni snob, mogu Hosea mi. Mogu mu oprostiti što će me neka mačkica, tigrica gledati s visoka, jer je Sabe voza, i to mogu. Ali, jedno ne mogu.
Nikada mu ne mogu oprostiti što je, podučen očevim primjerom, ubio ono najljepše što mladost u svom značenju jest. Nikada mu ne mogu oprostiti sto će mi neka isušena baba milovati Hoseove mišiće. Nikada mu ne mogu oprostiti što svom ocu nije rekao da griješi, a njegov otac isto to onome na vlasti. Ustvari, možda i mogu, dok se ne sjetim Hosea i babe. E tad bome ne da ne mogu, već neću!
Za nagradni konkurs ”Najbolja politička blogerka u BiH”