Uobičajeni televizijski servis stereotipnog poimanja položaja čovjeka u društvu koji se zasniva na afirmaciji klišea, kodiranog shvatanja svijeta i tipskog poimanja situacije koja se predstavlja, posebno dolazi do izražaja u oblasti odnosa između polova. Štaviše, odnosi između žena i muškaraca su za televiziju, kao i ostala sredstva javnog informisanja, izuzetno plodno tlo za razvoj stereotipije, nepresušivo vrelo izokretanja svijesti, što je prisustno u svim vrstama TV programa. Ovo je se može najbolje objasnisti na primjeru drama i TV filmova, ili njihovih serija koje su orjenstisane na problematiku braka i bračnog života. Toliko je tih domaćih i stranih proizvoda, kao da nas obične smrtnike osim braka i bračnih prevara ništa drugo ne interesuje. Međutim, pošto TV nije samo odslikač nego i kreator sadašnjice, i to moćni, najmoćniji od svih savremenih komunikacionih alatki, to ona sve postojeće primjere bračnog užasa dovodi do statusa društvenog poimanja, a to znači poželjnog i opravdanog. Ovo ne treba shvatiti kao zalaganje da TV treba da previđa ono što jesmo, što je realni život, konačno TV je samo jedan moćan činilac tog života, ali to što jesmo ona treba stalno da dovodi u pitanje, da to problematizuje, barem u našim društvenim uslovima.
Afirmacija stereotipnih prikaza odnosa između muškarca i žene je vidljiva i u humorističkom programu. Tipovi ličnosti i odnosa se uglavnom kreću u ovim relacijama: ona je fizički lijepa i strahovito glupa, on je muškarčina tipa fizikalac. Često se u humorističkim programima afirmiše kult muškarčine odnosno agresivno orijentisanog muškarca koji skriva vlastitu svijest o svojoj duhovnoj neimaštini. Međutim, treba posebno biti oprezan prema zabavnim emisijama, jer stalnim atakovanjem na područje nesvijesnog pod izgovorom da ništa ne govore, ništa ne uozbiljuju, grade i ugrađuju određene vrijedsnosti gledaocu u samu njegovu nutrinu. Pod motom odmorite se građani i zabavite se, TV nudi šarolik izbor emisija raznih tipova(ovi novi šou-programi sa posuđenom koncepcijom i imenima stranih program-sapinica). Nma se samo čini da zabavna emisija živi u gledaocu onoliko vremena koliko traje, jer ako su uglavnom u tim emisijama žene pomoćno sredstvo, kulise, baletske ilustracije pjesama, epizodne uloge žena, (pravi akteri su muškarci), ako se u plesu igračica, ne teži drugom do pobuđivanja erotskih reakcija, i ako kamera uporno iz gro plana prati one ženske dijelove tijela koji su u nauci označeni kao primarne erogene zone, ako zabavljačica i pjevačica mora svojim oblačenjem i ponašanjem pred kamerama pokazati šta ima(kao da muškarci u tom smislu nemaju šta pokazati) onda se pod isprikom zabave gledaocu pružaju skrivene poruke koje imaju za cilj da putem iracionalnog i nesvijesnog ojača očiglednu poruku. Ta njena slojevitost se zasniva na slojevitosti ličnosti, što je prihvaćeno od industrije kulture, pa se koristi kako bi se potrošač što jače uhvatio u zamku da bi ga psihodinamički, stavili u službu efekata sa predumišljajem. Preneseno ma plan navedenih primjera o ulozi žene u zabavnim TV programima, očigledna je poruka da se plesačice tako izazovno nogataju, da su ženske tako seksipilne da uljepšavaju duhovnost muškaraca, da su poželjne i da se potencijalno daju svim muškarcima itd. Skrivena poruka bi bila da su žene upravo za t0, jednom za svagda stvorene, i da ih samo tako treba tretirati u životu čovjeka. Tražiti od TV-a kao uostalom i od ostalih društvenih institucija, jer takav tretman žene, nije samo svojstvo TV-a, naprotiv TV je slika društvenog tretmana žene, da takvu situaciju izmijeni jeste u najmanju ruku infatilno. Bolji položaj žene kao i muškarca u društvu možemo gledati samo u kontekstu borbe za poboljšanje ljudske situacije uopšte, u kojoj je vjekovima čovjek sebe prodava, ono što je mogao da proda i što je imalo prođu,, a što je bilo vrednovano i prema polnoj pripadnosti. Kada bi smo gledaocima, posebno mladima znali i htijeli argumentovano objasniti i taj čovjekov usud postigli bi bolje rezultate na polju vaspitanja, odnosno otvaranju očiju u tom pogledu da vijekovima građena uloga žene da bude lijepa i zavodljiva, a muškarca da bude pametan i snažan, nije prirodna nego društvena podijela i da njeno prevazilaženje podrazumijeva zadovoljavanje mnogih društvenih preduslova.Ovakvo shvatanje se izuzetno dobro može afirmisati pri razmatranju odnosa između polova u TV EPP programima. TV u nima poručuje ako pijete coca-colu ljubiće vas sve same ljepotice, ako žena upotrebljava određeni dezodorans doživjeće romantične trenutke s lijepim muškarcem, muška košulja određenog proizvođača obezbijeđuje njenom vlasniku milovanje predivne djevojke, uz određene šampone za kosu i profesor matematike se čini djevojkama interesantnijim. Ako odnose između žene i muškarca u ostalim TV programima označimo neprimjerenim i lošim, posebno po žensku stranu, moramo konstatovati da su u EPP programima oni podjednako u ulozi objekata posjedovanih robom i tržišnim zakonima ponude. To je logično jer se ovakav program zasniva na pretpostavkama o ličnosti mogućeg kupca(a kupci su istovremeno i žene i muškarci) što znači da on istovremeno vrednuje tog potencijalnog potrošača propagirane robe. Žena i muškarac su tu samo dva pola afirmisanog jedinstvenog htijenja za posjedovanjem stvari. Ovdje su uzeti uz obzir samo neki od TV programskih blokova u kojima najvidnije dolazi do izražaja stereotipija koju TV program i dalje njeguje u odnosima među polovima.
ZA KONKURS