Treba li poimenično prozivati one koji su doveli do nemoći precizno definiranih, skulpturalno izvajanih pravila, kako da se nesavršeno biće usavrši kroz sistem, da ne pravi greške koje su već davno načinjene, a nisu urodile poznatim napretkom.
Današnji čovjek ne može da se odupre misaonoj agresivnosti, koja upire u sopstevni napredak zanemarujući društvo, kao cjeloviti organizam, bez kojeg funkcija kao teorija za akcijom, nema dilemu niti opredjeljenje koje će dovesti do dobrobiti i ponovo uvesti povjerenje kao osnov za mir i misao u evoluciji.
Proračun bi trebao imati osobine izražavanja kroz: sakrivanje, otimanje, odbijanje, kontriranje, a sve u cilju da se dobije jačina na dvije strane, kako bi jedna prepukla na par mjesta, a zatim izgradila poruku od onih koji uvijek govore “bez nas nema, ovoga ili onoga”.
Kome zapravo treba ta udžbenička demagogija koja na istom principu stvara mentalni sklop prevaziđen davno, jer je suviše manipulativan?
Riječi izgovorene masi, ne mogu riješiti niti jedan problem, jer individualno nosimo razlike u teretu. Sve dok se ne javi neko ko će graditi povjerenje sa čovjekom, neće se osjetiti jedinstvo među ljudima koji još uvijek osjete prevaru, jer ne znaju da se otrgnu od puta zatrovanosti ideologijom o velikom carstvu sebičnosti, koje govori o nehaju bezbrižnosti i ismijavanju od onih koji su vjerovali u posebnost, a ipak sve je ostalo prosto: pojedini su znali pravila igre ideologije.
Oni koji spremno čekaju na posao da isprave sve poduhvate loših ciljeva nisu ni blizu organizaciji jer kolektivno dobro ovisi o jednom umu koji je spreman da misli.
Za konkurs