“Gospođice, hajmo još dva koraka unazad iza gospodina zamjenika predsjedavajućeg, tu mi zaklanjate njegov najbolji profil, I sta ste se stisli, ne skrtarite na osmijehu!!”- urlao je neki bahati trećerazredni kameman pokazujući prstom na mene. “Halo lutko, još korak iza!”- nastavio je derNJati se, dok je imao podršku nekoliko stranačkih skorojevića, koji su upali s rodbinskom jednosmjernom kartom.
“Oprostite gospon KameraMan, a kakav osmijeh želite danas?”-ljubazno sam se obratila. “Na meniju imate:
- Širok blentav osmijeh u stilu Jim Careya
- Blažen osmijeh Mona Lize
- Nježni, ženstveni osmijeh Mirande Kerr
- Seksi osmijeh Angeline Jolie… pa izaberite.”
“Ta Keruša biće dobar izbor”-cinično će uz gromoglasan osmijeh pokazujući kompletan red krnjavih zubALa. Nije puno pogriješio.
Ke-ru-ša. Odzvanja. Magla.
Nije se gospon KameraMan ustručavao niti pakovao riječi. Visokoobrazovana, mlada, lijepa, perspektivna žena u politici je viđena kao keruša. Znate, političari pažljivo biraju riječi. Oni će vam reći: vi ste nam tako reprezentativni, mi se ponosimo vama, vi krasite našu stranku, mi se zalažemo za rodnu ravnopravnost I tako ta slična upakovana sranja. U prevodu njima ste dekor. Taj krasni dekor što stoji tri ili pet koraka iza njih na svim bitnim sastancima I na konferencijama, zatvorenih usta, eventualno otvorenih kako bi se na usnama iskristalizirao osmjeh čuvene Mona Lize. Jer, za ime Boga, šta ćete vi znati o politici? Šta vi znate o politici!? Vi ste žena. Dotjerujte se, idite u šoping, kuhajte ručak, radite neki dobrotvorni rad i slično, a bitna pitanja ostavite muškarcima. I tako mi žene godinama trpimo i mirno posmatramao kako nam bezobrazno i nadobudno mažu svijet raznoraznim fekalijama. Kažu: ako vam se ne sviđa pa vi sebi lijepo obojite svijet u ružičasto. Pa I da stavim ružičaste naočare, fekalije su ružičaste ali smrde kao one ne-ružičaste, ako me razumijete.
Ali jednom kad puknem, ma samo jednom kad puknem… pa ima da im, ma da im dam osmijeh Jim Carreya i to onaj Ace Ventura pepepepepeeeeee unoseći se u facu svakom pojedinačno I to u sred konferencije! I onda zovnem gospon KameraMan-a da snimi ke-ru-šu. Tu ludu, zatupljenu, zaglupljenu, dekorativnu i obespravljenu bijesnu kerušu… tu istu što sređuje svu najbitniju dokumentaciju, što piše govore gdje se uvažena muška elita pravi tobože brižna i pametna, vrši kontrolu cjelokupne organizacije kako bi sve izgledalo perfektno, da gospoda ne popizdi, što radi od jutra do sutra da bi prehranila majku i sestru…tu istu što je nekad imala snove o snažnim ženama u politici, o onima koje mijenjaju svijet na bolje, o onima što glasno i ponosno iznose svoj stav, o onima što su žene, majke i političarke.
K-e-r-u-š-a.
Kad sam se oporavila od prvobitnog šoka, pozvala sam gospon KameraMan-a i obratila mu se učtivo: Znate, gospon KameraMan, keruše su divne životinje, tako brižne i dostojanstvene. Hvala vam što me probudiste iz ove duge kome,u političkom životu gdje bijahu u stanju svijesti, bez ikakve reakcije. A ako još jednom budete tako urlali na mene, zaista ćete vidjeti bijesnu kerušu na djelu.”
Za konkurs.