Nisam se nikad gurala u tzv. „javni sektor“ – činio mi se nedostatnim za moje ambicije, jer sam željela da napredujem kroz rad a ne kroz podobnost. Korporacije, iako neuporedivo zahtjevnije su bile i daleko isplativije za rad ili napredovanje u karijeri. Takođe, neke rodne diskriminacije nije bilo sve dotle dok se posao odrađivao punom parom, i često bez plaćenih prekovremenih sati. Doprinosi na moja – za naše uslove – tada velika primanja, uplaćivani su redovno i nisu bili zanemarljivi.
Onog trena kad sam ostala trudna i kad su mi zatrebala trudnička i porodiljna prava su počeli i moji problemi. Korporacija, tipično, uradit će sve da me propusti kroz neke svoje rupe u zakonu i da me se riješi, jer, postala sam im tek trošak. Ja ću, tipično, da pokušam da ih u tome onemogućim.
Prvo što sam uradila je da kontaktiram sindikat, da bih na svoje ogromno čudo saznala da sindikati postoje samo za radnice (i radnike, moliću lijepo) u javnom sektoru!? Je li ovo jedina država na svijetu koja štiti sebe i svoje budžetske korisnike svim i svačim (bijelim hljebom, dodacima za nepostojeće komisije, trostrukim radnim mjestima i platama), pa još kao bonus i „radničkim“ sindikatom – koji će ih štititi, od koga? Da im kupuje jabuke i piliće, šta li drugo? Djeca rođena iz javnog sektora su, naime, mnogo dragocjenija, a tek njihove majke – iako ih izdržavamo mi, radnice raznih privatnih firmi.
Svoju borbu sam morala nastaviti sama, tek s onim što mi spada, a to je bilo NIŠTA, uprkos dugogodišnjim izdvajanjima u budžet od moje nekoć pozamašne plate. Vidite, kad sam otišla na porodiljni, mene je sljedovalo da primam cijelih 300 KM. Vele mi još, budi sretna, jer da si u Mostaru dobila bi nulu – i to prekriženu, što je opet manje od onog mojeg ništa. S druge strane, porodilje zaposlene u javnom sektoru FBiH, su od mojih izdvajanja i mojeg novca kojeg im uplaćivah godinama (zajedno sa kolegicama iz Mostara, kojima pripada prekriženu nula!) u budžet, uživale svoju punu platu svih 12 mjeseci?!
Pitam se, zašto bi me onda trebalo biti briga za jednakopravnost budžetskih radnica u BiH? Nisu li one, čim su dograbile priliku, za sebe izglasale nad-status u odnosu na nas, žene koje ih tek izdržavamo, jer tako moramo? Pa nije vlast mlaćenica, molim ja vas, čemu li smo se nadale mi, doprinositeljice i stvarne hraniteljice te vlasti! Ali, zašto se onda one nadaju da bi im njihove muške kolege trebale samo ustupiti vlastodržačka mjesta, tj. „ravnopravnost“ kad su one tu ravnopravnost od nas otele?
Postaviti se kao budžetska i društvna elita kojoj treba da se izdvaja sve najbolje i najviše, i još očekivati od javnog mnjenja da ih podržava – ne ide. Elita možeš biti kad zaradiš svoj hljeb nasušni, a inače državni aparat je uslužni servis (a ne gospodar, što bi rekla M. Tacher), odnosno – to bi morao biti. Sigurna sam da bi se mnoge od gospođa iz tog uslužnog servisa samo nasmijale na ovu moju blasfemičnu budalaštinu, koju niko na Balkanu ne uzima zaozbiljno.
Što se mene tiče, nakon svega, mislim da je mnogo važnije boriti se za poboljšanje uslova ženama sa dna socijalne ljestvice: iz npr. romske manjine prema kojima u društvu često vlada čisti fašizam, ili neobrazovanim djevojčicama u dalekim selima koje nemaju priliku ići u školu, negoli za jednakopravnost tamo nekih političarki, koje svejedno neće zastupati moje interese, nego će mi samo dokidati prava nauštrb svojih. Na kraju krajeva, samo to i rade i tu su nevjerovatno jednake svojim muškim kolegama?
Ženska se prava moraju početi graditi sa samog dna društvene ljestvice, od onih najugroženijih žena i u zaštiti njihovih interesa, koji često znače puku zaštitu dječijeg opstanka i života. Jer, mali je interes za tamo neka i nečija tuđa prava, vidimo to iz primjera budžetskih korisnica, sve dok ona nisu i lična, moja i vaša prava. Zato je potrebno prvo ostvariti prava većine, većinska ženska prava. A kad se to ostvari, onda će valjda i ugrožene političarke smoći snage da se izbore za svoje. A ako i ne uspiju, bit će to manja šteta.
Za konkurs.