„Starica se ugušila, čovjek izgorio“; „Silovao osmogodišnjeg dječaka“; „U kući pronađen mrtav gost“; „Ubio ćerku, suprugu, pa sebe“. „U Kini se zapalio autobus sa 37 putnika, svi poginuli“; „Ubio se skokom sa 16. sprata“. „Devetnaestogodišnjak izvršio samoubistvo“. „Raspravu okončao kuhinjskim nožem“; „Pijana snajka svekrvu udarila čekićem“.
Svaki dan, u svim medijima, štampanim, elektronskim, u svim dnevnicima čitamo i slušamo ovakve vijesti. Kome trebaju ovakve vijesti, čemu doprinose? Sigurna sam da, svako ko pročita ovakve vijesti, bar na trenutak zamisli taj prizor. Zašto je širokim narodnim masama potrebno da znaju da se ubila žena u Brezičanima, da je starica upala u šaht u nekom selu kraj Bileće ili da je neki psihopata raspravu okončao kuhinjskim nožem?
Posebno se zgrozim kad vidim ovakav naslov na naslovnoj strani nekih novina. Sa kioska bode oči, štampan boldirano i najvećim mogućim slovima. Mene to čini nesrećnom, pokvari mi dan, skine osmijeh sa lica. Zar nije suština života da budemo srećni, nasmijani? Jasno je da ne možemo biti izolovani od loših vijesti, ali postoje korisne loše vijesti i totalno glupe loše vijesti. A totalno glupe loše vijesti su ove nabrojane na početku. Ima i korisnih loših vijesti, vijesti na osnovu kojih prilagođavamo svoje ponašanje ili stavove. Na primjer: „kazna za prelazak ulice mimo pješačkog prelaza povećana sa 40 KM na 140 KM“ ili „u banjalučkom naselju Borik manijak napada maloljetnice“ itd. Bez obzira što su loše, ove informacije mogu biti korisne.
Pogotovo mi smeta kad nas izvještavaju o ovakvim vijestima iz drugih zemalja. Pa zar nam nije dovoljno naše muke?
S druge strane, vrlo rijetko ćete vidjeti na naslovnoj strani: „Mladi Prijedorčanin samostalno pokrenuo proizvodnju peleta i zaposlio 17 radnika“. Ovakav i slični naslovi bi mene lično motivisali da i ja razmišljam o biznisu, pokazao bi mi da nije nemoguće samostalno pokrenuti biznis u ovoj državi i sl. Možda ćemo ovakvu vijest naći negdje u donjem uglu 18. stranice, ali nikad među top pet vijesti. Nema afirmisanja uspjeha pojedinca u našim medijima, osim ako nisu stranački.
Svjesna sam da se danas najbolje prodaje senzacionalizam, tužne sudbine i ostalo smeće, ali narod kupuje ono što mu se servira. A moglo bi biti servirano malo lijepih vijesti, malo uspjeha običnog čovjeka. Moj prijatelj iz Banja Luke je dobio stipendiju i otišao na postdiplomski studij u Moskvu (jedini iz BiH u toj oblasti) i o njemu niko nije ništa napisao, ali je sva pažnja pružena čovjeku koji je ženu ubacio u bunar u Gornjim Smrtićima (karikiram).
Dragi novinari, imate moćno sredstvo u svojim rukama (tastaturu, mikrofon, olovku). Iskoristite ga da donesete malo osmijeha običnom čovjeku, da ga motivišete, ponudite primjer da je moguće biti srećan u ovoj zemlji. I molim vas, neka osmijeh vrišti boldiran i ispisan velikim slovima u naslovima vaših medija.
*za konkurs