Herman Göring, nacist, gestapovac: “Kada čujem riječ kultura mašim se za pištolj”.
Zoran Ljubičić, profesor i „vuk samotnjak“: Kad čujem riječ zakon, ja bih da se mašim za pištolj“.
Odin Hezan, načelnik neke općine, Loligo vulgaris- karizmatični graditelj kružnog toka: „Kada čujem neke od vaših zahtjeva, jasno je da nisu po zakonu, a ako jesu nisu naša nadležnost- već nečija“.
Bungo Brankić, preCjedavajući OV, tumač zakona i ljubitelj svoga lika i djela: „Sve što gospodin načelnik Hezan kaže, ja to i mislim. A i ako ne mislim, mila mi fotelja“.
Faset Varenika, nešto: „Ja sam tužan što vam je takav grah pao pa vi nemate posao, a ja imam,tra-la- la-la-la-la-laaa“.
Pubis Tacit, povjesničar i filozof ali ne bukov: „ Najviše zakona ima u najpokvarenijoj državi.”
Sve u svemu, meščini ništa od ove revolucije. Ja taman stavila na mobilni „Bella ciao“ i naručila majcu onog komunjare Ćegevare. Kad ono- pipak. Ne moRe bit revolucija ako se vlast slaže sa svime što revoluciJonari traže. Onda za revoluciju nema razloga. Ili su se možda samo pretvarali da se slažu?
Elem, danas su na izvanrednoj sjednici bilo lijepo pravo. Borci za svervacke i svebošnjačke interese imali su mineralnu za popiti, a mi u oporbenoj opoziciji nismo. Valjda je to normalno jerbo su se oni pojačano znojili, plus dehidrirali od duvana. Meni ih je bilo žao, ali nisam bila ljubomorna jerbo sam ja uzela dječju bocu Jane i nasula je punu prije sjednice. PreCjedavajući je ispod stola imao nekoliko zelenih bočica mineralne, ali je misliJo da ih je dobro sakrijo i da ne vidi niko.
Danas je sjednica, osim što je bila izvanredna bila i zanimljiva jerbo su četiri strane bile tu: 1. Vlast i borci za svervacke i svebošnjačke interese, 2. Oporbena opozicija, 3. Protestanti i revoluciJonari, 4. Znatiželjni žbirovi koji će ovisno o ishodu revolucije postati ćegevare ili zauvik mućit.
Prilikom ulaska u Općinu svi smo lijepo dočekani milicajcima-specijalcima jerbo se ništa nije smjelo prepustiti huliganima. Milicajci-specijalci su imali lijepa, crna odijela, crne kačkete i ono tvrdo na mudima kako bi im izgledao veći. Pošto je sala bila puna ja sam sjela u prvi red sa onim oesceovcima. Fin neki svijet. Jedan priča naški, a drugi stranjski. Ovaj što priča stranjski, stalno je zapitkivao ovog što priča naški. Ovaj naš nije znao prevesti dosta toga. Bosanka filozofija je zajebana za prevesti na stranjski. Ja sam samo čula: Bulšit, demagogi, bulšit.
Sjednica je bila baš onako demokraCka. Dva sata izlaganja općinara kako sam jednom davno opisala kroz brainwashing-metode: ubi čovjeka u pojam šupljom pričom; dugotrajnim ponavljanjem kilometarskih rečenica bez smisla i otrcanih floskula izazovi fizičku iscrpljenost prisutnih u onoj mjeri potrebnoj da ostvariš psihološku predaju eventualnih protivnika ideje koju zagovaraš. Ja sam na kraju i zaboravila o čemu je ova izvanredna sjednica. I mozak protestanta je promijenio agregatna stanja. Sve u svemu, kako i dolikuje jednoj policijskoj državi, tumač zakona iz naslova je rekao da svi napišu svoje ime i prezime ako planiraju sudjelovati u raspravi. Vrlo efikasan način da eliminiraš dosta onih koji bi nešto rekli ovisno o raspletu i zapletu.
Oni koji su bili znaju kako je sjednica završila. Nekakvi zaključci koji su su doneseni na kolegiju, na pauzi. O njima nije bilo rasprave. Meni tumač zakona iz naslova nije dao da kažem ništa o drugom zahtjevu protestanata- a nije da bih rekla nešto što svi ne znaju. Onda sam odlučila da se jebu sa svojim zaključcima i ostala spušĆAnih ruku.
* “za konkurs”