Ponedjeljak vecer. Kucna atmosfera. Price o svemu i svacemu sa svojima. Dopisivanje s rajom na fejsu. Planiranje sutrasnje kafe. Moje piskaranje. Listanje konkursa. Uobicajeno. Odmor se primakao kraju i vec odbrojavam dane do povratka na posao. Nije to ono odbrojavanje puno nestrpljivosti i zelje da sto prije pocnes raditi. Nije to ono kad jedva cekas nesto, pa ne mozes ni spavati ni jesti od silnog uzbudjenja. Ma kakvi! To je neka druga prica za neke druge ljude u nekim drugim prilikama. Ovo su vise zalopojke koje pocinju sa onim: Eh, da mi je jos samo jedan dan! Ko ce opet nazad! Kako proleti! Pogadjate. Radim posao koji ne volim raditi, ali ga zato moram raditi. Drugog nemam. Drugi, onaj koji bih zeljela raditi, onaj za koji sam se skolovala, uzeli mi oni sa stelom. Uzeli mi pos'o tatini sinovi i mamine curice. Djeca stranackih potrckala. Djeca ulizica. Djeca onih oceva koji su dobri sa ministrom obrazovanja, nauke, kulture i sporta ili sa nekim drugim ministrom. Nebitno. Pomazu oni jedni druge.
Tata i ja gledamo dnevnik za dnevnikom. Mama koluta ocima i vec joj je muka od uvijek istih prica. Uzima knjigu i povlaci se u svoj svijet. Barem je tamo sve potaman. Dobro, mozda i nije bas sve. Al’ bar nema ovih gnjavatora sto nas stalno prate na TV ekranima. Tata inace pomno prati politicku situaciju. Otkad znam za sebe vazda se u nasoj kuci gledala svaka, makar i ona najgore uredjena politicka emisija. Neka, ostavi, da mu sto ne promakne. Zna on gledat i tri dnevnika zaredom, iako na svakom ponavljaju isto. Neka, da utvrdi. S njim sam gledala i Paralele i Sezdeset minuta i nema sta nisam sa njim gledala. Posteno, s Duskom Jurisic, nismo propustali. I sad se sjecam Mirnesovih svadji u Parlamentu i pracenja izbornih rezultata uzivo do nekih doba noci.
I eto, preslo i meni valjda u naviku, pa jos i danas pogledam dnevnik il’ koju dobru emisiju. Nisam redovna k'o prije. Nemam ni vremena k'o sto sam nekad imala. Nije mi, doduse, ni zanimljivo k'o sto je nekad bilo, jer sam se vec toliko naslusala i nagledala istih prica od strane istih faca, da sam presla na maminu stranu, pa i ja kolutam ocima kad ugledam da tata prebacuje na treci dnevnik zaredom.
I tako veceras cujemo da je Marinko Cavara izabran za predsjednika Federacije BiH. Top vijest na svim dnevnicima. Isti onaj Cavara koji je zajedno sa predsjednikom svoje stranke Draganom Covicem bio na doceku ratnog zlocinca Kordica i uzvikivao, u zajednickom zanosu, Herceg Bosna, Herceg Bosna! Tako se valjda pokazuje postovanje prema zrtvama rata, kao i odnos prema svojoj domovini Bosni i Hercegovini, sa naglaskom na Hercegovinu. To je valjda olicenje modernog evropskog politicara. To je valjda odraz ljudske vrijednosti i moralnih principa. To je valjda pravi covjek za predsjednika Federacije. Boljeg nema.
Od svih parlamentaraca jedino se pobunio Predrag Kojovic, predstavnik Nase stranke, koji je jasno i glasno rekao da nije mogao glasati za covjeka koji je ucestvovao u doceku ratnog zlocinca i tako pokazao da nista nije naucio iz tragedije koju smo prosli devedesetih. Ostali nista. Ostali sute. Moraju sutiti kad su vec glasali. Morali glasati zbog kojekakvih zakulisnih igara njihovih stranackih vodja. Zbog dogovora i pregovora oko prebrojavanja krvnih zrnaca. Glavesine su sve dogovorili. Negdje na nekom rucku u nekom hotelu. I onda rekli svojim predstavnicima u Parlamentu sta im je ciniti. Tako to valjda ide. To je valjda ta politika.
U naletu bijesa, pocinjem jedan od svojih monologa. Govorim kako bih i bosnjackim i hrvatskim i srpskim politicarima koji negiraju ratne zlocine, koji gaze spomen na zrtve, koji se sprdaju sa tugom onih u ratu povrijdjenih i uvrijedjenih, dozivotno zabranila da se bave politikom.
No, posto to ne mogu, zabranit cu sebi da ikad vise pogledam ijedan dnevnik. O koju mi je, bolan, to?
Prekida me mama koja, mrtva hladna, zatvarajuci knjigu govori: Jesam li vam fino rekla da prebacite na neki drugi kanal!
Za konkurs