Koračamo zajedničkim podnebljem, mislimo isto ili različito, gledamo, a zapravo, nismo ni svjesni koliko smo slijepi. Ne znamo za prave vrijednosti sve do trena kada ih izgubimo. I ja sam takva, u masi.
Svijet je u nama samima.Tim svijetom raspolažemo samo mi, i mi smo ti koji ga na neki način posjedujemo.Sami odlučujemo kome ćemo dopustiti da se useli u njega.Baš kao što se sami suočavamo sa svim grmljavinama i olujama u tom svijetu.Sami moramo da naučimo da se nosimo sa vjetrovima i kišama, ali istovremeno da se ne zaboravimo smijati, da ne zaboravimo da zagrlimo osobe koje mame taj osmijeh na našem licu.Ne zaboravimo nekad bar da smaknemo te oblake sa našeg neba i dopustimo da nas sunce ugrije.
Svi se pitamo šta je to što nas vodi kroz život? I zašto je taj isti život nekom olakšan, a nekome teret? Da li smo zaista rođeni da plaćamo za greške naših predaka, ili naših roditelja? Kakvo je to pravilo nesklada da neko uživa, a neko da se muči?
Bog nam samim našim rođenjem daje sve što nam je potrebno,sve drugo sami biramo.
Neke se stvari taje, nikad se ne osvjetle. Nekad smo mali da bi ih razumjeli, a nekad preveliki da bi ih prihvatili takvim kakve jesu.
Cijeli svoj život, čovjek teži ka nečemu, ka nekom cilju, najčesce nedefinisanom. I izgubi se u svemu tome. Tada se pred njim postavljaju dva puta: povlačenje u sebe ili put gnjeva ka svemu što postoji.
Kada se čovjek povuce u sebe, njegovom dušom ovlada tuga, patnja. On ne pruža pomoć, ali je ni ne traži. Pati duboko u sebi, gubi dane, život. I tada bi najradije ustupio svoj život drugome, dopustio da taj drugi živi umjesto njega, i gledao kako je lijep njegov život dok ga neko drugi živi. Ali, onaj ko uspije da obrati pažnju na ovaj sasvim običan dan-otkriva čarobni trenutak. To je svrha čovjekovog bitisanja, živjeti život.
Ali, kada čovjek postane gnjevan, postane gord, tada upada na najdublje dno. Tada su svi grešni i on je sam takav. Takvom čovjeku treba ljubavi, I razumijevanja. Treba mu pružiti ruku, da ustane, jer ljudi na dnu vide samo tamu oko sebe, sivilo koje se useli u duše. I kada primi tu ruku, čovjek ustaje, izdiže se i ugleda svu ljepotu postojanja. Taj čovjek mora da osjeti nečiju zahvalnost, da bi i sam postao zahvalan.
I kada jedan čovjek prestane da pati, i kada drugi ustane sa dna, trebaće im mnogo više da ostanu takvi kakvi jesu. Trebaće im osjećaj spokoja. Dok je životinjama i drugim bićima potrebno da utole glad i žeđ, čovjek uz sva bogatstva svijeta nece moći biti srećan. Trebaće mu mir. Jer sve drugo ce proći, i naša slava, i naše bogatstvo, i naša oholost ili povučenost, i zdravlje…. I život. Sve.
*za konkurs