,,Čovjek se rađa slobodan i dobar, a od okoline i vaspitanja zavisi kakav će postati. ”
Stanje neslobode nije prirodno, i zato u njemu nema ni dobra, ni zla. I zlo i dobro su rezultat čovjekove slobode, njegovog prava na izbor životnih principa, nezavisno, ili ne uvijek zavisno od sredine i drugih uslova. Sredina, ekonomski, socijalni i drugi uslovi utiču na izbor koji će čovjek načiniti između dobra i zla, ali izbor je SLOBODAN!
Stalni čovjekov napor, odnosno naš napor jeste da se izdignemo van granica vremena, jer u našim sudbinama ima zakona, ima puteva koji se ne mijenjaju, koji se obnavljaju kao i sam život. A mi u tom životu smo u stalnom sukobu: sa okolinom, sa drugima, sa samim sobom.
U sukobu smo sa okolinom, sa svim što nas okružuje, sa vlašću koja nam to nameće, pa nam život liči na pantomimičnu igru, a mi na marionete koje se mehanički pokreću nekom višom silom. To su osobine divljih, nezasitih čuvara vlasti čije se nasljeđe može sagledati u svim vremenima u kojima je robovao čovjek.
Takav odnos vlasti prema nama, običnim smrtnicima je nemilosrdan. Kao obespravljeni, nemamo pravo glasa, pa smo okruženi dosadom, besparicom, nesanicom i nadom koja iščezava. I razumljivo je da se pod pritiskom takvog mehanizma gasi naša uzvišena savijest.
Pa ćemo, u takvom stanju, potražiti i pronaći krivca u drugima. Bićemo u sukobu sa njima, tražićemo im mane, grijehe, osuđivaćemo ih- I tako i sami praviti istovjetne greške.
Moramo da osjetimo uplašene otkucaje srca drugih u našim, i vratimo im odjeke smirene, kad se iz naših srca vrate.
Evo ja prva, neću ni ulaziti u velike životne dileme i probleme, već jedan obicni unutrašnji sukob, u mojim omiljenim bojama. Juče mi je bila omiljena boja zelena, jer smiruje i vraća nadu u promjene. Danas nije. Danas mi je crna, jer su sva vrata za nadu zatvorena… Ili mi se čini? A koja će mi sutra boja biti omiljena? E to je već diskutabilno!
Moramo se riješiti unutrašnje podvojenosti sebe u sebi samom, unutrašnjeg raskola između jave i sna, između željenog i nametnutog, između potencijalnog i realizovanog, mogućeg i nemogućeg. Moramo da se suočimo sa svijetom oko sebe, sa svijetom u sebi, u drugima, sa samim sobom i postanemo ljudi. To je cilj!
Da poštujemo Božije zakone, ne bi se morali pridržavati ljudskih, a ni njih se ne držimo.
Zato prijatelji, naučimo da slušamo, poštujemo i borimo se za zakone i pravdu, za druge, za sebe, jer ćemo samo tad biti dovoljno veliki i dostojni onoga što smo dobili na dar. ŽIVOTA.
*za konkurs