Danas ljudi ne koriste mozak. Odnosno, ne koriste razum.
Ako se samo osvrnete ka prošlosti, vidjećete kakvih smo misli imali, kakvih umjetnika, velikih slikara, pisaca, intelektualaca, boraca. BORACA!
Imali smo velikih misli, filozofa koji su pričali o suštini života, svijeta, čovjeka, koji su se borili za svoja velikoumna shvatanja, stradali, ali govorili. Aristotel nam je podario prve ustave, Platon škole, a Sokrat je osuđen na smrt zbog ”kvarenja” grčke omladine svojim učenjem.
Imali smo velikih slikara, vajara čija djela žive jos uvijek: Leonardova Mona Liza, Mikelandjelov David, Moneov Izlazak Sunca. Dali su nam nove pravce, pokazali da umjetnik živi dokle živi njegovo djelo. A šta nam donose novi umjetnici, današnji slikari? Šta će oni da nam podare, i dokle će oni da žive?
Imali smo velikih pisaca, kao što je Šekspir, Kami, Tolstoj, da ne zaboravimo našeg nobelovca Andrića. Njihovi likovi su imali duše možda veće nego li mi sada, pa se Šekspirov Hamlet bori protiv zločina i nepravde, Kamijev Merso je ispunjen ravnodušnošću jer osjeća da ne može da utiče na svijet u kome živi i da ga mijenja, Tolstojeva Kiti i Levin nas podučavaju iskrenoj neprolaznoj ljubavi, a Andrić? On nas uči životu. Govori nam da je život neshvatljivo čudo koje se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija. Ali, svi mi živimo u nekoj vrsti Proklete avlije, gdje nisu opisane fizičke torture, ni poniženja kojima je izložen čovjek, a duboko dosegnuta i mimo toga njegova tragična situacija. Pa nam se daje vizija ove naše Proklete avlije kao psihičkog pakla u kome gori život zastrašenog svijeta, čije su veze sa slobodnim životom pokidane. Ali sa tom razlikom, što smo mi ovaj naš zatvor sami sebi izgradili da bi pokidali medjusobne veze, otudjili se i postali neprirodni.
Imali smo borce, za prava, za zajednicu, slobodu, koji su dizali ustanke, revolucije, vodili bitke, da bi nam bilo bolje. Borili su se za sve što mi danas imamo: Život, slobodu, blagostanje.
Ako smo imali borce, to znači da smo imali šta i da štitimo i za šta da se borimo, a danas? Za šta danas čovjek da da život?
Uspjeli smo sve njihove borbe da pretvorimo u poraze, slobodu da pretvorimo u zatvor, sitost u glad, govor u tišinu. Jer svi živimo ponaosob, niko ni za koga. Svako traži ono što mu treba, samo njemu! Drugi ne moraju ni da žive! Sve zbog ljudske izopačenosti. Postali smo samoživi, i narušavamo prirodu i njene tokove. Biće nam žao kad nam uzvrati udarac.
Narušavamo sva naša fina prava, konstantno i iznova, samo zato jer nam se može. Ili ćemo možda da ih proširimo sa onim manje finijim, pa ćemo da ozakonimo homoseksualizam, i daćemo podršku, jer ljudsko jeste da se volimo. Pa ćemo da ozakonimo pedofiliju, jer djeca posebno trebaju ljubav. Možda maloljetnike ne bi trebalo nikako kažnjavati. Čemu to? Pa oni nisu dovoljno biopsihološki razvijeni, treba im pustiti da se razvijaju. Ranija osuđivanost predstavlja otežavajuću okolnost, a neosuđivanost olakšavajuću. Zar neosuđivanost nije stanje koje je normalno? Nema više ni kazne doživotnog zatvora. Eto, postoji kazna dugotrajnog, ali uz dobro vladanje, i to može da se gotovo pa upolovi.
Sve više cijenimo nečovještvo, a sve manje ljudskost. Zgazili smo odavno Božije zakone, sad polako gazimo i ove naše smrtne, ljudske. I šta će onda da nam ostane? Hoće li nam biti žao gledati sutra našu djecu kako žive životom zatvorenika, robota, kao pedofili, ili homoseksualci? Više mi nije strašno vidjeti narkomana koji uništava sopstveni život, koliko mi je strašno vidjeti nekog ubicu na slobodi, koji ce bez razmišljanja oduzeti tuđi život.
Moj razum ne može da prihvati stanje u kojem se nalazimo. Hegel nam kaže da zdrav ljudski razum sadrži maksime svog vremena. Meni se čini da ovo naše vrijeme ne poznaje nikakve granice, nažalost.
Ja vjerujem, da ima još nas kojima se živi u svijetu ljepote, koji polako ostaje iza nas. I vjerujem da ima nas koji bi da ožive taj svijet ponovo, da zaštite ljudstvo i prave vrline, i obnove srušene povezanosti, naše mostove koji su nas spajali. U dobru je lako dobar biti, pokažimo se sad ujedinjeni kao nikad, i dajmo svijetu ono što mu pripada, ono što pripada i nama. Vratimo nam naš sklad, naš mir, tišinu duše.
*za konkurs