“Nekad smo se bratimili po pogledu sluteći da isto sanjamo i bogu je prosto bilo krstimo se ili klanjamo”.
Sećam se tog bezbrižnog ex- yu detinjstva. Sećaju ga se, verovatno i mnogi od vas, pa da ne dužim sa pričom o besplatnom a kvalitetnom zdravstvu i školstvu, letovanjima na rate, socijalnoj pravdi i radničkom samoupravljanju.
Jeste, za one neobaveštene, rođene devedesetih i za one rođene u nekom Kusturicinom “Podzemlju” u kom rat nije bio završen, sve gore navedeno je uglavnom i tačno. Bili smo braća, bili smo jedinstveni ali svi sa svojim različitostima i stereotipima ispričanim u vecevima o Muji, Fati, Hasi, Sosi, Lali, anegdotama o Gedži i Eri. I smejali smo se tim vicevima i anegdotama, svi, od srca, svesni i svojih vrlina i svojih mana. Imali smo jedno veliko tržište, sami smo proizvodili a i kupovali svoje proizvode. I da, letovali smo minimum po petnaest dana od Ulcinja do Poreča, jeftino i udobno, gde nam duša ište.
Ali ono što je za mene najvažnije, te duše su nam bile čiste, ničim ukaljane, pune priča o ljubavi i sreći. Glave su nam bile mirne, pune informacija o novim knjigama, koncertima, izložbama, dečijim priredbama i festivalima.
Nisam bila krštena. Mama jeste, krstili je baka i deda kad je imala četiri godine i to je bilo sve što sam znala o tom slučaju. Božić nam osamdesetih niko nije branio da slavimo. Mi, deca tada, smo ga volela zbog lomljenja a i ukusa česnice i to je bilo to. Okupimo se, družimo, ispričamo, ručamo, pojedemo česnicu, a najsrećnije dete sa sobom bi ponelo onaj okrugli metalni dinar. Niko me nije terao da se molim, niko me nije plašio paklom i obećavao raj. Niko mi nije pričao da smo moje drage Sabina, Anamarija i ja po nečemu različite. Niko mi nije poredio a ni uslovljavao moju nacionalnu pripadnost religijom. Živela sam i odrastala kao nekrštena Srpkinja sasvim srećna i zadovoljna. Imala sam i ja svoju religiju, zvala se jugoslovenska, imala je i svoje relikvije, a propovedala je bratstvo i jedinstvo.
A onda su došle devedesete, tužne i nesretne…
Krštena sam, ‘91, na silu. Da, da, na silu. Uzalud sam se opirala i ubeđivala mamu da sam ja i takva nekrštena, sasvim srećna i zadovoljna, nije pomagalo. Bićeš krštena, doneta je neopoziva odluka. Sećam se samo da mi se sam ceremonijal nije svideo, kao da sam uštetala u neki srednjevekovni dekor, ali šta je tu je, bila sam krštena i moja duša je time spašena. Tako je bar, u svem onom ludilu, moja sirota i uplašena mati mislila. Pogrešno! Tada su moju čistu i neokaljanu dušu uprljali. Uprljali ratom, sankcijama, krvlju, retorikom, suzama i glađu. Prljali su je iz dana u dan pijanim nacionalističkim pesmama, zarđalim kašikama, slikama nesrećnih izbeglica, snajperima i šrapnelima i sveopštom bratoubilačkom mržnjom. Imali su ti zaprljivači i svoje PR-ove: hodže i popove. Sve religije u svojoj osnovi propovedaju ljubav i mir, sve tri konfesije su pozivale na mržnju i rat, bacale kletve i fatve i klanjale se Svetom Kalašnjikovu.
E zato ja ne mogu biti vernik njihovih crkava i džamija, niti takvih konfesija, njihovih moralnih vrednosti i sudova.
Suviše su svojim zapaljivim govorima i ratnim pokličima uprljali moji dušu i bojim se da su je osudili na večne tranzicione muke.