O racijama, racionalnostima, piscima koji brbljaju i konsekvencama
Oh, sva moja nado. Sve moje uzavrele želje koje ste potonule pod čovjekom iz te lude zemlje. Nad čovjekom koji mrzi sebe i svoje znanje zapečaćeno u oblik bunta i vječite zebnje nad istinom. Pada mi na pamet mrtvi Crnjanski koji je pjevao o mrtvom Dobroviću. Stalno se živi sjećaju mrtvih i u njima nalaze podršku za svoje nedorečenosti. Ja se tako sjećam mrtvih, da bih lakše podnio svoj sopstveni život u zemlji koja ne voli život. Sada kada smo ostali na istom, kada smo izborom fukare pojeli svu bosansku halvu onog Andrićevog cigančeta sa ćuprije na Drini i dozvolili da naš obrok bude naša kobna greška i uvertira u smrt godina koje su izjeli Pekićevi skakavci, upravo u tom momentu čekamo giljotinu da nam presudi, jer nismo ništa naučili iz prošlosti, a nikada dovoljno prihvaćene grobnice za Borisa Davidovića jednog tragičnog Kiša punog srdžbe posijane još u ranom djetinjstvu kobne nacističke racije. Možda i one racije koje su Kiša stizale i pred samu smrt od Bulatovićeve ruke, one instruirane racije o političkim konstrukcijama, slasti nadolazećih devedesetih, možda su i mene pogodile, jer znam sve o plagijatima, a ne vidim potrebu da smatram nekoga plagijatorom. Jedino tužitelj može biti krivac, neosuđen i neukaljan, naravno, jer devedesete nisu ni prestale da teku. Sve je još tu pred vratima, kao Hanibal, vreba i ubija nas.
Uostalom, kažite mi, kome ja pričam? Niko ionako ne razumije mene i moje brbljanje. Ja sam mrtav u zemlji, koja je odavno abortirala sve ljude što su pametno pričali. Da li ja stvarno ličim na pametnog i razumnog? Ta diskusija je neumjesna, jer ne vrijedi moja riječ o meni, dok je ja govorim u sebi i o sebi sam. U ovoj zemlji su umni likovi obična kopilad, koja remete planove onima koji svoje želje usklađuju sa guzicom, a to su već neke druge teme, mada jednako bolne, meni iritantne i sirove. Pojesti dovoljno dosta da ti pozli i jesti još više da ne ostane nikom ništa, moto je ove animirane državnosti. Sve je država pa i to.
Ova zemlja koja je, infuzijom hranjena iz unutrašnjosti Evrope, ležala stalno na nekoj bolesničkoj postelji i vijekovima anestezirana na pojavu bola kod vlastitih građana, e ta zemlja je jedino sposobna da amputira savjest iz mozga onih koji su je vodili, bezdušnih njenih suverena. Razmišljam o njoj i sebi u njoj, a ne mogu da vidim ništa osim mrtvog tijela i pisaca koji su govorili o istom, samo jače nego ja, samo slikovitije i iskrenije nego ja.
Ja bih mogao samo da ponavljam, ali neću, ovoga puta ću se potruditi da ovaj mrtvi organizam razobličim dalje, groteskno i u komparativu grotesknije, a što znači jedino na moj način, jer ne odustajem od borbe, iako sam već društveno mrtav u njoj. Moj glas se ionako ne prizna, ne begeniše, ne ferma, ne kapira i ne čuje dovoljno, da bi taj glas bio nekom motiv da počne iznova. Svako neka me pljune, ja nemam više snage da mu zamjerim, samo mogu da mu dam aferim i zaplješćem rukama koje nisu ruke, dam aplauz propasti, koja nije propast, već zombi, ostao takav kakav je, bez lica i duše, imena i bistra oka. Ja ne bih mogao više da imam ni taj luksuz da me boli nešto čega više nema ili bar je prestalo da djeluje u mom vidokrugu. Poslije dilema o tome o čemu pisati, dileme su kako dalje vazduh udisti.
Kako smo se udali za zlo, vidilo se već po svadbi. Pijanstvo degenerisane stvarnosti nas je ostavilo na pročelju da plačemo, ali da ne smijemo da drugačije postupimo. Morali smo se udati za pošast, morali smo prihvatiti sve što nam se nudilo, jer velikog izbora u izboru mladoženje nismo ni imali. Naš budući život počeo je raspadom jednog braka da bi sada, ovako polovni, pronašli novu priliku i dodatno se unesrećili dok nas smrt ne rastavi. O ovoj zemlji ne mogu da kažem mnogo, ali mogu da utvrdim jednu činjenicu, a to je da je ona barka bez vesla, sa slijepim kormilarem, koji po osjećaju prati stuju. Nama ni bog neće pomoći, jer smo mi odabrali svog kapetana koji je pijan od ruma u potpalublju sa hroničnom morskom bolešću, nagnut nad lavor i povraća. Naše putovanje dalje je beskursno basrljanje, baksuzno promašen azimut sa tugom pučine u okeanu punom oluja bez galebova koji bi da nagovještavaju neko skorije kopno. Sada smo u rukama samog đavola, jednog pokvarenog kompasa i sreće koja, ako je bude, može jedino biti pusto ostrvo na horizontu, naše nasukivanje na goli sprud i čekanje da kapetan bar uđe u mamurnu fazu, sa venama punih pijavica.
O ljepoti, religiji, mantri i jednom pigmeju na stanici pozitivnog razmišljanja
Pojela nas je racija i krenuli smo konačno „pravim“ putem. Ja, da l’ treba da objašnjavam kojim? Šta je to što imamo i o čemu razmišljamo, kako sanjarimo i kako smo skrenuli sa pravog puta, a kome smo se zaklinjali u isti?
Je li treba da pišem o tome kako je život lijep? Svi znaju da patetišu i sanjare, jer život je lijep za one koji ne znaju prepoznati kada je drugom loše. Posesivni i bljutavi brbljamo sebi u njedra o nekakvoj univerzalnoj ljepoti, zaobilzeći prosjake i uboge, sa prezirom gledajući na obespravljene, gadeći se na bolesne, izrugujući se sa mentalno oboljelima. Što da mislimo na ružne stvari kad imamo mali, šareni svijet reklma. Postajemo polako reklamožderi, ljudožeri, žderači ćevapa, gutači sutrašnjice, ispijači šarene pilule za snove. Ne dešava se nama ništa što je ružno i ko to tamo talasa, ko se usuđuje da priča o nekom problemu. Kakvi su to ljudi koji nas stalno podsjećaju na nešto što se dešava tamo nekom drugom. Taj drugi svijet, treći svijet, ružni svijet je daleko u komšiluku, a mi moramo ostati sterilni na tuđi problem. Stalno slušam od „pozitivaca“ kako sam mračan i užasno drčan, kako sam nepomirljiv. Govorite veoma smjelo: „ Ah šta ćeš, nije mu lako, on bi da mjenja svijet, a ne zna gdje je šupalj“. Tačno je da ne znam više gdje sam šupalj, šupalj sam na sve strane, izbušen gelerima vašeg bljutavog „pozitivnog razmišljanja“.
Vaše pozitivno razmišljanje je mnoge strpalo u grob, grob na kojem se vaša djeca igraju žmurke, vođena vašom logikom bezgranične „pozitivne energije“. Toliko mi je odvratna vaša pozitivna energija da bih vam zabranio da vaspitvate sopstvenu djecu. Oduzeo bih vam pravo na roditeljstvo, jer učite djecu da zboravljaju najbliže oko sebe. Učite ih kako treba biti poslušan sebi, umjesto pomoćan drugome. Učite ih kako se bari meso, umjesto kali čelik. Učite ih da budu moralni pigmej i govorite im kako su nekada ljudi bili budale kada su ginuli za nekakvu domovinu koje više nema. Govorite svojoj djeci da je bolje da ih nema, nego da ih vidite na nekakvom protestu. Učite ih baladama, besmislenim ljubavima, umjesto odama otadžbini. Branite im da služe vojsku i tjerate ih da podržvaju parade srama. Učite ih naopakoj toleranciji ka bolestima koje bi da se zovu slobode, umjesto da im usađujete osjećaj odgovornosti za zajednicu zdravih koji se bore za slobodu. Naopako ste shvatili šta znači sloboda, naopako ćete prihvatiti ono šta vam ta vaša sloboda bude donijela. Kada se rodi neka bolest iz te vaše slobode, kada ostane mnogo ubogih, kada vam komšija ima problem, kada prođete praznom ulicom, kada nestane fabrika, a poltron postane političar, radnik prosjak, nepismen vam počne da uči dijete slova, e ni tada se to vas ne tiče, jer vi, zaboga, morate da spasite živce i razmišljate „pozitivno“. Dijete vaše ionako neće da sluša razum, nego sluša turbo pevaljku.
Dođete kući sa posla i legnete da se odmorite, kao da je sve u redu sa okolinom. Drži vas pozitivni duh. Vi, u stvari, samo zazivate neke duhove, imate punu glavu izreka o duhovima, kao što su sportski duh, duh vremena i tako do iznemoglosti smišljate šta bi to duhovi mogli da urade za vas, umjesto vas. Skuvali ste ručak, oprali veš, poljubili ženu ili žena muža, svejedno je, jer vi ste hermafrodit ionako, ne znam, neki dvopolni organizam, jer ste tolerantni i ne mrzite različitosti. Ali, ionako je vaš život u duhu vremena i vi u vremenu sa svojim duhovima. Vi ste prosto opskrbljeni svojom čahurom za snove, praktikujete jogu, idete u crkvu nedjeljom, molite se bogu, uveče može i porno sajt da vam rasplamsa strsti u krevetu, jer bog prašta sve grijehe, tako su vam rekli u crkvi. Vaše je da budete iskreni kad se ispovidite, da se skrušite nad raspećem, zajecate, primite svetu naforu i mislite na pozitivnu zartustrijansku mantru…
„Auuuummm… odagnaj od mene one koji misle negativno, ja sam bitan samo sebi, niko mi bitan nije. Šta me briga što nema hljeba onaj koji ne radi, jer je ostao bez posla zato što nema vezu kao ja. Ja poštujem zakon i red i znam šta je moje, šta je gospodina domaćinskog, šta ima moj šef, a šta smijem da ukradem kako bih bio dio ekipe koja krade i da ne bih ocinkario gospodina domaćinskog, koji je možda i ubio nekog u svom vinogrdu*(Karikirnje fabule iz romana Miroslava Krleže – Na rubu pameti) Baš me briga za smotne kretene koji pišu zahtjeve za posao, molbe za socijalnu pomoć, njihove male živote i izgubljenu mladost, neizvjesnu starost. Baš me briga za one koji nisu članovi stranke, ko ih jebe, jer nisu naši i ne mogu dobiti posao, koji opet moraju dobiti naši puleni koji nam se šlihtaju. Baš me briga što puleni nisu stručni, jer bolje nestručan i glup, kako bi nas slušao i uvlačio nam se u dupe, a mi ispali najpametniji. Baš me zabole za neupućene klijente u mojoj banci u kojoj radim, jer je moje da im prodam polisu za kredit koji će vraćati sa kamatom, nepovoljnom za život. Baš me briga za proste. Baš me briga za nesrećne. Baš me briga za gubitnike, luzerčine. Baš me briga za sirotinju jer sam dužan da mislim o njima samo 1%. Baš me briga za uboge, jer bog će im dati ako im ljudi nisu izašli u susret, a ja moram da budem pozitivaaaa…auuuuummm… um… auuum…“
O pijanstvu, molitvi za poltrone i đavolu na kraju svega
Onda otvorite konzervu piva i započnete dan, odete na rođendan vašeg kolege, napijete se ko svinja, pojedete kolenicu i čorbicu ragu. Divno vam je, jer vas ne dotiče stvrnost. Mrzite one koji kažu da tako ne ide, da je relnost drugčija, mrzite ih, ali im „hrišćnski“ praštate jer, zaboga, mi znamo da praštamo, nismo crni kao oni koji sve gledaju crno.
Samo pijanstvo, pijanstvo i alkohola pun stomak, glava, misli od alkohola i ne boj se da nećeš propasti, propasti u nirvanu u to ništavno stanje, jer tu je izlaz, a ne u revolucijama, koje dižu oni koji bi nešto da vrijede. Danas niko ne vrijedi ništa baš zato što je veći i jači nagon za nirvanom. Ta opijenost je preuzela ulogu kormilara i nema oštrice uma i bistrine, samo magla i pamučni snovi. Takvi kapetani vode mase, bezlični, spori, isključeni iz realnog, uspavani u sistemu nirvane. Njima je bitno da su im sirotani polizali dupe, da ih masa drži ustoličene na vlasti i da imaju dosta ćevapa i bureka. Oni pokušavaju da ostaju slijepi, gluvi i nijemi. Njihovi istupi i javni govori svode se na ustaljene floskule, na pamflete koje niko nije izgovorio, već namjenio paragrafima i stereotipnim polurečenicama koje su neprimjenjive i leže u prašnjavim amandmanima nikada do kraja usvojenim. Takvi kapetani vlast drže snažno upravo zbog toga što nema ko da shvati, a i da ima taj ne bi imao šta da shvati. Pošto nema ko da bilo šta shvati, nema ni snage da se pobuni protiv nirvane. Ništavni žive, ništavni umiru i ništa ne ostavljaju za sobom. Djeca postaju bezlične igračke, klonovi roditelja koji gube svrhu roditeljstva već su im, ništa drugo nego vlasnici tjelesne strukture i majstori koji su ih sklepali od požude i ljubomore, od nagona i instikta za strašću. U takvoj državi danas se živi. Sve je to država iako je raskrinkavam najsurovije, ali ipak živi takva bezdruštvena, bezdušna, bezrazumna. Pijanstvom omađijani slavimo kraj civilizacije.
Auuummm… Napij se, sine, napij i ne okreći se za istinom, ma kakva ona bila. Napij se soka grešnoga i vina iz dupeta političara. Napij se ,sine, svih sranja iz kožne džezve i zaplovi budućnošću svojom. U vinu je istina najslavnija, sine, i u njemu ti ćeš naći uhljebljenje za svoju nestručnu ruku. Baš te briga ,sine, za sve koji to ne umiju kao ti, a umiju naukom, jer nisu podobni sine. Znaj ,sine, jednog dana će se spojiti nebo sa zemljom i svi demoni grijeha otići će da pobijede krstonošu i mi ,sine, ćemo imati zemaljsko carstvo, a oni koji su glumili poštenjačine, oni će ,sine ,da grcaju pod našim batinama, baš kako im se izrugujemo kriomice danas, tako ćemo da ih kinjimo do sudnjeg dana. Kada ,sine, zlo pobijedi, mi poltroni ćemo konačno imati jednog gazdu, kome ćemo se uvlačiti. Nikada više nećemo morati da se uvlačimo po potrebi svima. Napij se ,sine i pusti klošare da budu klošari. Klošar je svako ko nije tvoga ulizištva vredan. Klošari su oni koji nemaju ništa što ti pomoći može da napreduješ od portira do direktora. Zato, sine, ti se napij svih sokova i izlučevina od političara svog i slavi njegovo ime do kraja svijeta. Napij se, sine…ummmm..auuuuum!
Tako opijeni hrlimo u budućnost. Neznanjem vični ropćemo na svijet i proklinjemo sve što nije nama dato, da ga možemo obesmisliti i pretvoriti u lični interes.
…u Beogradu 14 decembar 2014