Dok zalazi sunce nad pomor gradom… Suze se suse na njenom licu. Noc ce pokriti bore i ponovo ce biti mlada. Ponovo ce mu donijeti svilenu maramu, u vrtu, pod rascvalom krosnjom nara. Kao talisman i zavjet ljubavi zbog koje srce bije. Ponovo ce joj saputati o ljubavi i citati Rumija. Jos ga napamet zna. Ponovo ce njegova ruka skloniti brige sa umornog njenog cela.
Nocas, ona ce biti hrabra. Nocas ce sjecanjem braniti suzama da teku. Nocas ce biti sretna za njega, sto negdje dole, u njihovom gradu, mozda bas kraj njihove klupe, vodi bitku za goli zivot. Nocas ce biti hrabra za njega.
Jedan starac, drhtavom rukom, sara po pijesku. Vjetar nosi pijesak. Do istocnog neba i jednako na zapad. Boze, hoce li ostati obrisi makar od moga grada? Hocu li opet cuti zvonki smijeh djeteta i pjesmu slavuja umjesto granata? Ikada vise vidjeti svoj grad nasmijan? Ikada vise dotaci onu kamenu kapiju, opiti se mirisom behara i slusati sum mora? Ikada?
Drugi je rukama zagrlio koljena i pognute glave u cipele gleda. Tijelo cas u jednu, cas u drugu stranu njise. Sav se u klatno pretvorio. Jucer, jedina briga mu bjese koju knjigu citati. Danas knjiga nema. Tek crni dim sto se dize iz knjiznice stare i pepeo stranica sto cipele boji u sivo. Jos mu nosnice pune mirisa. Jos mu pod rukom korice Dzubrana. Nista. Nijednu nije uspio spasiti. Praznina pred njim. Praznina od koje drhti.
Njenog vrta vise nema. Ni cvijeta ni fontane. Ni one staze od kamencica u koju je utkala svo svoje strpljenje. Nicega vise nema. A vrt je bio njen bijeg. I njena sloboda. U vrtu nije radila ono sto mora, nego ono sto zeli. U vrtu, ona je izrekla sebe. Vrt je njena rijec i pjesma. Njen krik i uzdah. Njena radost i ushit. Kako sada da u sebi cuva sebe?
Brzo ce noc. Crveni se nebo k'o rana na srcu mladica što pogled s dlanova ne dize. Koliko je straha u njegovim ocima!
Koliko je straha u ocima onih sto ne vide da sunce jos uvijek nad pomor gradom na pocinak ide.
I ustaje!