U vremenu predizborne kampanje u BiH jedino što građani ove zemlje očekuju jesu iznenađenja koja će ih spasiti budućih laži, prevara i nesposobnosti naših političkih podobnika. Međutim, takva iznenađenja nikako da nas sustignu. Otišli su i mađioničari iz ove zemlje, jer su im kruh iz ruku oduzeli naši preduzimljivi političari. Nema više ni šarenih laža da potraju do narednih izbora.
Svakoga dana iznenađuju nas novim simpatičnim rješenjima za sve naše probleme, koja su, svakom dobrom poznavaocu prilika u BiH, ionako nerealna i suvisla. Nerijetko nas iznenade i ponekom doskočicom po kojoj bi trebali vjerovati samo u njih, a nikako u one „druge“, jer su tobože izdali narod i osakatili ovu zemlju. Sugeriraju nam i da izdržimo još malo, jer će nam odmah poslije 12. oktobra ugrijati sunce i grijati nas tokom zime, toliko da nam ni energenti više neće biti potrebni da prebrodimo najavljenu tešku i dugotrajnu zimu.
Nije to samo slučaj u mojoj sredini, niti u kantonu, situacija je manje-više ista gdje god da se okrenemo diljem lijepe naše. Gotovo da mi se ogadi i televizija i štampa kad ne mogu zaobići otrcane i jeftine propagandne poruke kojima nas bombardiraju svakodnevno sa zemlje, iz zraka, a uskoro će iskakati iz vode, kao famozne poruke u boci. Šteta što nemamo golubove pismonoše da nam ne troše uzalud sve skupe komunikacijske kanale. Šteta što nismo uveli kriterije za ocjenjivanje naših političara na godišnjoj osnovi, pa onome ko ne bude dobio minimalnu prolaznu ocjenu, damo šut kartu i zabranimo mu dalji politički angažman, tako što više nikada ne glasamo za njega.
Danima pokušavam vidjeti nešto lijepo, novo i produktivno u ovoj presmiješnoj predizbornoj utakmici. Danima čekam neko iznenađenje, da me izbaci iz cipela, da poskočim od sreće. Kad sam već pomislila da uzalud čekam agu koji neće doći, iznanadio me potez jednog mladog političara, porijeklom iz Domaljevca, nosioca liste za Posavsku županiju. Sad će mnogi reći šta me briga za tog tamo nekog koga nikad vidio nisam, još je na to sve Hrvat, a oni nam krv popiše pričom o trećem entitetu. E vidite, mene je itekako briga. Napravio je nekoliko poteza vrijednih hvale i pomena, kako za svoju općinu, tako i da ovu državu, jer će pametnima biti dosta kada čuju priču koja slijedi.
Naime, gospodin Željko Josić, načelnik općine Domaljevac, magistar ekonomskih nauka, član HDZ1990, je mladi kandidat, nosic liste svoje stranke za Skupštinu Posavske županije na predstojećim izborima. Prije par dana objavio je na svom privatnom facebook profilu (https://www.facebook.com/zeljkojosic?fref=ts) da je potpisao neopozivu ostavku na mjesto načelnika svoje općine, unaprijed. Kovertirao je i spremio da preda 12. oktobra, dana D u ovoj zemlji, jer ne želi kalkulisati sa rezultatima izbora pa da u slučaju izostanka podrške na kantonalnoj razini, nastavi biti načelnik općine Domaljevac. Smatrao je da nije fer igrati takve igre, jer vjeruje u ekipu sa kojom je radio i u nastavak poštenog implementiranja započetih projekata, ali i novih programa. Vjeruje on i u potrebu da se fer i pošteno nadmeće i bori za svoju novu poziciju. Vjeruje i da je to dužan svojim sugrađanima. Vjeruje on u principe koji na ovim prostorima više nemaju upotrebnu vrijednost. Aferim Željko.
Ne boji se on nadalje ostati i nezaposlen, a cijenim da nema ni zašto živjeti u takvom strahu, jer svakom bi bila čast imati takvog čovjeka za kolegu, partnera, saradnika i sl. Na moju veliku radost, a Boga mi i na čast, gore imenovanog i lično poznajem. Kažem čast, jer nisam u svom životu upoznala mnogo ovakvih ljudi, skromnih, požrtvovanih, vrijednih, otvorenih i sretnih. Mnoge su ga nedaće zadesile, posebno u periodu proteklih poplava u našoj zemlji, ali nisam osjetila da je duhom klonuo, da se predao, ili pokleknuo pred slastima moći i vlasti. Pratila sam njegov rad, kao što to prijatelji međusobno rade da bi na vrijeme mogli pružiti podršku, barem ovu usmenu, kada već nisu u prilici da je pruže i konkretno svojim djelima. Neću Vam ni reći za koliko je malu platu radio, a bio načelnik općine. Koliko je hvalio svoju općinu, a time i ovu zemlju na mnogim našim susretima. Koliko je bio otvoren da radi sa svima i stiče nova znanja. Neću uopće da pričam o onom što je radio ranije, neka ocijene njegovi sugrađani, ja ću biti suvišna da ga hvalim.
Ovu priču pričam, ne da bih nekom održala lekciju, kao što će mnogi pomisliti, već da pokažem našem izbezumljenom narodu, bez utjehe i vjere u bolje sutra, da ipak ima onih koji će svoj kruh u politici pošteno zaraditi. Da ipak ima nade za buduće generacije, jer će neke odrasti uz ovakve ljude i učiti od njih. Ima nade da će se uvesti principi pošetnja, skromnosti i odgovornosti u sferu politike. Možda malim koracima, možda vrlo sporim i nejasnim metodama, ali moraće se desiti. Ispričala sam ovu priču i zato da mi neko pokaže još koji ovakav primjerak ljudskog roda koji hoda zemljom BiH, da mu odam počast za života. Ispričala sam ovu priču da vam pokažem koliko sam iznenađena i koliko mi je drago zbog toga.
Željko, druže moj, uvaženi moj kolega, ponosna sam na tebe. Drago mi je da to u našim srcima, osim naših najbližih, još uvijek može izazvati i neko koga ne viđamo svakodnevno, neko sa kime ne radimo i nemamo mnogo kontakata. Drago mi je da sam imala priliku s tobom dijeliti akademske klupe. Drago mi je da si osvijetlio obraz politike u zemlji za koju mnogi misle da je propala sa nama ovakvima.
Drago mi je da ja kao stanovnik općine Cazin, mogu da pišem riječi hvale za nekog iz Posavine, iz općine Domaljevac, o kojoj bih vjerovatno vrlo malo znala da te nisam upoznala, nekog ko je drugačije vjere i narodnosti od moje, o nekom ko je samo čovjek i ništa više, a sigurno i ništa manje.
Sretno nama sa nama.