BUĐENjE
Probudio sam se, normalno, ujutru. Umio sam se, sasvim prirodna stvar, osvježio podočnjake od ponoćne kafe i pola pakle cigareta. Kašljem nad kadom, sasvim normalno kao svako jutro. Moj neuredni život, pomišljam, u grob će da me otjera. Zaboravio sam da uključim bojler sinoć. Hladna voda, otkrivam, bolje ispravlja bore. Odlično, divan dan. Moj svakdašnji dan, isti kao i juče ujutro. Umjesto četkice i kaladonta uzimam gutljaj rakije, prija, ali i grize gleđ u želucu. Na rakiju sasipam čašu vode i odahnjivam. Dobro mi je, sasvim dobro, normalizujem se. Krećem napolje, ne znam, nekuda sam trebao. Idem prema donjem gradu i centru. U glavi mi pjesma Tom Watesa – Downtown, pjevušim mada ne znam baš mnogo taj romantični i nasušni english.
Red Pants and the Sugarman in the Temple
Street gloom
Drinkin’ Chivas Regal in a four dollar room
Just another dead soldier in a powder blue night
Sugarman says, “Baby, everything's alright”
Goin’ downtown, downtown, town
Goin’ down, downtown !!!
Plovim ulicom, ne hodam, plovim. Još mi se spava, lagano zanosim ulicu pod nogama, meka je, baršunasta kao glas bluzera i stapa se s ovim zvucima iz misli. Jedva da sam izašao na glavnu, a oči su mi počele registrovati nešto što mozak ne može obraditi. Pomislio sam, poluđali su, totalno su poluđali i skrenuli sa kursa realnosti. Crkva i pored nje zgrada, a na zgradi moje iznenađenje. Stajalo je tu dugo slično iznenađenje, ali ovo što vidim poredi se jedino sa gubitkom kontrole rasuđivanja, mojom jutarnjom mučninom i možda nečijom halucinacijom na meksičkom kaktusu.
SLIKA
Predizborna neman je toliko jaka da je inicijacija jedino demonska, gotovo soc-nerealna, dijalektički netačna i nabusito drska. Opsjednutost mitologijom i bićima sa fresaka stapa se lik predizborne kampanje jedne kvazi-crvene kvazi-internacionale sa mileševskom anđeoskom freskom. Ništa vam nije jasno, jel tako? Nije ni meni, ali to je zaista tu, pred mojim očima. Plakat sa političarom u zagrljaju sa “Belim Anđelom” i nacionalno-stranačkim zastavama koje su ram. Nemam objašnjenje za ovaj fenomen. Nemam objašnjenje za ekranizaciju prava na svetinje i diranje osjećaja onih koji bar u nešto vjeruju. Ja sam druga priča, ja ne vjerujem, pa mi je svejedno dal će neko da nešto oskrnavi, ali na kraju krajeva oni, ko su oni koji vjeruju i koji su učeni da nemaju idola sem boga. Kako može ta slika da se objasni onima koji imaju bar malo vjere u nešto. Ja sam prestao da vjerujem upravo zbog ovakvih stvari.
Na pamet mi je pao veliki vođa Sjeverne Koreje. Pao mi je na pamet jer sam zaključio da je on ipak blijeda sijenka ovih dušebrižnika. Pitam vas, da li možete zamisliti gomile bilborda u gradu gdje ulicom prolaze ljudi sa markom u džepu i nadom da će naći na trotoaru koji fening, dok ih gledaju lica u zagrljaju sa anđelima, lica koja obećavaju svima nama samo svoje položaje u amanet? Možete li to da zamislite? Zar za to treba glasati. Treba, nije da ne treba, ja sam odustao od promjene, a i nije moje da sudim. Možda je zaista sašao bog, a ja ga ne vidim, zato što ne vjerujem u njega ili zato što sam zalutali lik u neki drugi film. Da li vam se imalo čini da ste pali s marsa ? Meni da, meni se itekako čini i ta uloga mi nekako odgovara. Nisam dužan nikom učiti tekst na pamet, moj scenario je samo moj. Ne podlježem pravilima režije, niko me ionako ne primjećuje, ne postojim za ovu stvarnost. Nisam bitan licima sa plakata. Oni se ionako druže sa anđelima, oni su prešli na drugi nivo, božanski, gotovo svjetleći, levitirajući, astralni.
Hodam natrag jer sam se uplašio scene, saplićem se i sad mi se poprilično oko razbudilo od straha. Nije to moj strah za mene, već strah za umove ovih koji su počeli da se druže sa anđelima. Strah da sam lik koji nije zalutao u neki običan film već triler sa horor ishodom. Baš me briga, meni se ionako ništa desiti neće što se već nije desilo. Kad ostaneš bez filma, svaki zalutali drugi kadar je tvoj set, tvoja postava gdje hodaš poput duha plašeći ih svojom trezvenošću i brbljanjem, ma koliko pijan bio. Baš kao neki filmski poltergeist. I tako odlazim dalje, a dalje, na drugoj fasadi slična slika, samo bez anđela, ali sa drugom simbolikom. Osmjeh drugog lika sa velikom glavom nalazi se tik iznad prodavnice pogrebne opreme. Slučajnost ili ne, jer lik ima viđenoj sceni adekvatan nadimak. Ova scena me nije iznenadila, skoro da sam se nasmijao i zaživio u ovom filmu, ali sam ipak napravio onu filmski tužnu facu u kojoj se samo možeš utopiti u tugi ili ući u neku kafanu gdje je crno-bijela atmosfera i gdje crnac svira klavir, da se tu kao i svaki režiser utopiš u alkoholu. Baš kao Nicholas Ray za svojim đavolima, anđelima, demonima il šta ti ja znam, nekom fikcijom iz kokainsko-whisky ekstaze.
PRILIKA
Odustajem od ispitivanja atmosferskih prilika u svijetu zadimljenih blues krčmi, a zaboravljam i primarni cilj mog izlaska na ulicu. Jednostavno su me plakati političara u zagrljaju s anđelima i pogrebnim dekoracijama primorali da odem sa seta. –“Snimanje za danas gotovo”, čuo sam glas s neke meni nepoznate i nepriznajuće visine. Okrenuh se iza sebe, glavu u visinu dadoh i rekoh: “Ali ja ionako nisam u ovom filmu režiseru!” Nema veze, odgovori on, ovaj film je završen, ovo je samo stvar kulisa koje se komešaju na vjetru, ja sam napustio ovaj studio davno, jer ovi ne igraju dobro. Meni kao da se oko navlaži, zatrepti dok me kamera odozgore snima. Rekoh samo: “ Ali ja ne vjerujem u režisera, zašto meni to govoriš, ja sam ionako pobjegulja odavno!” Režiser malo zastade, zapali cigaru i reče mi: “Mali, ti to misliš, niko od mog objektiva ne može pobjeći. A onda je uperio prstom u mene, ali onako kao da me cilja revolverom, klikno je palcem, nanišanio na jedno oko, onomatopejom opalio BUM dunuo u zamišljenu cijev i rekao mi samo: Kauboju, pali odavde, zlata nema više ali groznica je ostala!
Zurim u nebo, u prazne izloge, rado bih kupio novine da zaboravim sve, ali nemam gdje, trafike su zatvorene, a lokalni kolopoter se ubio alkoholom i payotlom. Apoteka je zatvorena zato što je davala džabe medikalije sirotinji ili po maloj osnovici taksene provizije, pa ni tu ne mogu da uzmem lijek za želudac, a imam mnogo toga još da svarim. Otišao bih do galerije da pogledam izložbu, al sam se sjetio da je otvaraju već punih 10 godina, ali se ne da otvoriti, kažu teška vrata. Zatim, bol, želudac i mrak na očima.
KONSULTACIJA SA dr DžEKILOM
Otišao sam natrag kući, popio sodu bikarbonu na eks, skuvao kafu, uvukao papir u mašinu, zapalio cigaretu i nazvao dr Džekila da mi objasni ovaj fenomen. Telefon zvoni… zvoni. Čujem klik i glas s druge strane: Mister Popovik, kako mogu da vam pomognem? Ne pitajte ništa, rekoh mu i objasnih ukratko šta sam vidio na ulici.
Hmmm, zamišljeno će dr Džekil, ja vidim da vi imate ozbiljan problem sa sredinom. Da, odgovorih usplahiren. Znate kako, nastavlja dr Džekil, ja mislim da osoba koja je na plakatu ustvari pokušava da ostvari transcendentalnu konekciju sa trećom dimenzijom, ali ima jedan mali problemčić. Recite, nestrpljivo ću mu ja! Ne prekidajte me mister Popovik, kazao je dr Džekil, … ja smatram da su ovo simptomi jedne osobe koja ima jako izražen moralni autizam. Dal znate šta to znači? Ne, ni na kraj pameti mi nije, odgovorih mu.
E pa vidite, nastavi on, .. to je oblik, ne mogu reći bolesti, već poremećaja ličnosti koji se manifestuje time što se traga za sopstvenim identitetom i političari dobijaju te simptome usled aktivnog bavljenja stvarima kao što su prevare, obmane, laži, smicalice, ucijene i kalkulacije sa onostranim, a bogami i nastranim stvarima. Svi vodeći političari na Balkanu su imali jako visok procenat moralnog autizma. Sjetite se samo Slobodana Miloševića, on vam je najbolji primjer toga. Osim toga to su ljudi koji poštuju duboko literaturu Nikola Makijevelija, dal znate ko je on? Znam knjigu pod naslovom “Vladalac”, rekoh.
E… o tome vam pričam, ta knjiga je priručnik za obmanu. Na mnoge ličnosti neka literatura je uticala, pa recimo “Lovac u Raži” od Dejvida Selindžera je uticala na ubicu Johna Lennona. No to nije sada tema, bitno mi je naglasiti da moralno labilni ljudi lakše se hvataju odgovornih funkcija od onih koji su čvrsti moralno, a zašto?… evo i zašto. Zato što moralni autizam smanjuje osjećaj za zajednicu, i dobija potrebu da se ističeš u nečem gdje ćeš imati u šaci podanike. Za to je, naravno, politika idealan poligon. Kao što i sama riječ kaže (autizam), autistični ljudi gledaju samo svoju perspektivu, a u tom slučaju koji si mi ispričao, moralni autista se uhvatio za ono najvrednije što je prepoznao. Teza, da neće niko smjeti preko svetinje drugo da pogleda, tu osobu je vodila. Dakle, koristoljublje i preko leševa ako treba, a o nebesima da ne govorimo. Uostalom, takvi ljudi se izdaju za velike vjernike i s tim mašu kao sa barjacima. Molim te mister Popovik, nemoj da opet praviš neki cirkus, znaš da se mr Hajd ljuti na vaše novinarske priče!!! Ma ne brinite dr Džekil, ja to onako usput pitam…hmmm, malo istražujem nešto, rekoh mu.
Tri sekunde tajac, a onda se sjetih drugog bilborda. Doktore Džekil imao bih da vas priupitam šta znači kada drugi kandidat zaljepi svoju facu iznad pogrebne radnje? Uf, Leiche, Leiche, Leiche*, Cadavere**, reče doktor i onda poče mr Hajd da govori. Popovichius, zar ti nije dosta da pljuješ po nama, govno neotesano, iskompleksirano, nenormalno, puuu!! pizdo jedna… Spustih slušalicu, jer sam shvatio da je metamorfoza dr Džekila opet izvršena usled intelektualnog naprezanja. No dobro, odgovor sam dobio, a papir je u mašinu uvučen. Cigareta je dogorila, a kafa se ohladila, a priča ova je počela da se kuca na starom stroju “Adler”.
SPAVANjE
Već je pao mrak, sjenke se izdužuju na ulici, grad je pust, bilbordi su tu ili nisu, a ja sam sve sanjao i opet nešto gadno pojeo što će me sutra nagnati da povraćam. Sanjam da je sve u redu i da smo svi samo bezbrižna djeca koja ćute na času pokorno ili se gađaju gumicama nestašno. Sada već lete šestari, oh moje oko!!!
*Leš (Deuche)
**Leš (Italiano)