Dok sam sa porodicom bila na porodičnom slavlju prišao mi je sin jedne žene koju poznajem preko zajedničkih prijatelja, dječak od deset godina. “Danas sam istukao jednog dječaka”, pohvalio mi se uz zadovoljni osmijeh. Upitala sam ga, zašto je to uradio? “Zato što je glupi muslimančić”, odgovorio je. Nakon nekoliko sekundi rekla sam mu da to nije u redu, te da ne treba tući ljude jer su druge nacionalnosti. Dječak se nasmijao i ponovo mi se obratio: “Šalim se, istukao sam ga jer mi je opsovao majku, srpsku majku”. kazao mi je pognute glave.
Kada je bio rat u BiH bila sam otprilike godina kao ovaj dječak danas, tada sam otišla iz svog rodnog grada i došla u jedan veći, za mene potpuno novi grad. Nikada nisam čula nekog od mojih vršnjaka da vrijeđa drugu djecu zbog nacionalnosti ili vjere, a bili smo ratna djeca. To me je navelo da se zapitam otkud tolika mržnja kod današnje djece?!
Ono što me je uvijek zabrinjavalo jeste to da mnogi šovinizam poistovjećuju sa nacionalizmom, na šta uvijek odgovaram – jedno je voljeti svoju naciju i poštovati je, a potpuno drugo mrziti sve ostale. Nacionalizam je možda i nasljedan. Nije važno koliko je godina prošlo od rata, ljudi na ovim prostorima se i dalje mrze, to je činjenica. Ko je kriv i ko nam nameće nacionalizam? Mediji, društvo, političari, roditelji, ali ja bih jednom rječju rekla – kukavice. Lakše je mrziti nekoga, lakše je sebe ubjediti da mi vrijedimo a da oni ne vrijede ništa, lakše je sve to nego oprosti i voljeti, jer za to je potrebna mnogo veća hrabrost.
Sociolog Ivan Šijaković, napisao je između ostalog i sledeću definiciju, “Nacionalizam je uvijek politički projekat jedne uske grupe, nacionalne elite koja svoje posebne interese (najčešće kamuflirane lične frustracije i neuspjehe) nameće kao “opšte interese” nacije, stavlja naciju u prvi plan, govori o opasnostima po nacionalni suverenitet i nacionalnu državu. Ne postoji “blagi” nacionalitam, svi nacionalizmi su štetne i negativne pojave, koje razaraju biće jedne grupe i cijeloga društva”, pa zar nije onda kontadiktorno biti nacionalista, a navodno se zalagati za svoju državu i društvo?!
Međutim, od same pojave nacionalizma više me zabrinjava spoznaja da se on prenosi s koljena na koljeno. Dobar način da se zaustavi rastući nacionalizam jeste da prestanemo živjeti u prošlosti, te da ne sažaljevamo sebe, ali niti da veličamo. Vjerujem da je u svemu u životu potrebno naći mjeru i sve treba raditi umjereno, ni previše ljubavi ne valja, a tek mržnje. Treba se riješiti ličnih frustracija, prihvatiti svoj neuspjeh kao lični poraz i lekciju, a ne kriviti druge za to. Poslije toliko godina narodi u Bosni i Hercegovini se i dalje svađaju oko toga ko je počeo rat, a voljela bih da neko konačno postavi pitanje: ko će prvi početi mir?