Čitam krupne riječi svakog dana, kao male lekcije samopomoći, ”kako ustati, kako ne posustati”. Svaki dan se iznova natjeram na nadu pa ustajem i ne posustajem. A u stvari…
Imam tridesettri godine i ništa.
Živim da bi radila i plaćala kiriju za precenjeni stan u jednoj od posljednjih faza raspadanja, stan koji ne može da bude čist koliko god se trudila, a ja mrzim prljavštinu. Ali dobra lokacija, mjesečno 250 eur-a i nenormalan račun za grijanje koje ne radi. Kroz zatvoren prozor lije kiša. ”Jbg, nema se para za nove prozore, malo ih zalijepite”.
Vrijedna sam, brzo učim, puno mogu, i hoću. Radim već sedam godina. Svi su me poslodavci tapšali po ramenu i malo plaćali. Posljednji ostao dužan tri hiljade eura neto plate i dvije godine doprinosa za socijalno osiguranje. Rekli mi da niko nije nadležan i da ”šta će, nema para” (riječi sudije do koje je došao slučaj) Trenutni poslodavac mi još nije isplatio platu za jun jer ”ima obaveze prema državi”. Prije neki dan nađe za shodno da proćaska sa mnom na temu teškog života i slabe naplate. Inače ne volim ubacivanje engleskih doskočica u naš (srpski/hrvatski/bosanski/maternji) jezik ali ovde imam potrebu da kažem WTF i da potamnim (boldujem) slova, pa stavim i nekoliko uzvičnika i upitnika. Čujem na televiziji priča se o obavezama radnika i stalno se pitam kad ćemo stići do prava? Ili je možda to trebalo prvo, ali ni za to niko nije nadležan. Ma kome su još bitna prava? I odakle ti pravo da tražiš prava?!
Nikad nisam želila da odem iz svoje zemlje, nisam želila da svoju energiju usmjerim i dam nikom osim svojoj kući i svojoj zemlji. Moja je vjera u tu zemlju, u taj narod, bila bezgranična. U taj inat sam se klela. Malome ljutilo kad čujem ove kosmopolite inteligenciju kako kažu da ne žele da se ”vrstaju u torove” Kakve torove, pa to je pitanje nacionalnog identiteta?!
Imam dug za struju, imam dug za grijanje, hranu kupujem na kreditnu karticu, i otplaćujem kredit koji sam uzela da bih mogla da putujem kući i viđam oca na samrti, jer u preduzeću ”nije bilo para za platu”. Ipak, bila je obaveza da se radi. I ja sam je ispunila.
I sad ću da idem da spavam kako bi bila odmorna i svježa za sutrašnji radni dan kod tih što imaju razne obaveze osim te da plate ljude koji za njih rade. Jer je to moja obaveza, da budem odgovorna i ispunjavam data obećanja navedena Ugovorom o radu. To je moja obaveza a o pravima nekom drugom prilikom. Svrstala sam se u tor.
Ono što me porazilo najviše od svega je saznanje da ukoliko osjećam ikakvu obavezu prema sebi samoj, i prema majci kojoj je dodijeljena porodična penzija od 62 KM, moram pod hitno naći način da odem iz svoje zemlje i budem ljudsko biće u nečijoj tuđoj, jer tamo ću biti građanin drugog reda, a ovde sam građanin posljednjeg reda u kom stoje do srži poniženi i obespravljeni, bez identiteta.