Sama sam.Listam alubum sa fotografijama.Jedna od njih privuce moju paznju.Na njoj samo Eldin i ja.Na Eldinovom uvijek veselom licu, nema osmjeha.Zasto?Sjecanja naviru.Ne dam uspomenama da nestanu.Eldin i ja smo odrasli u istom selu.Zajedno samo se igrali, zajedno posli u skolu i sjedili za istim stolom.Voljela sam ga iskreno, kao prijatelja,kao sto djeca znaju.Ion mene.Nasoj sreci nije bilo kraja.Jednog jutra nad nasim selom cu se neki jak i jeziv zvuk.Avioni!Bombe!Rat!
Moje djecije nevino srece i moj svijet nisu razumjeli zasto.Moje selo ,a sa njim i moje djetinstvo su bombardovani.Eldin je sve ređe dolazio kod mene.Sve ređe smo se viđali.Bila sam tuzna i nesretna. Patila sam .Nijeda dan proveden bez Eldina nije imao smisla ni radosti. Bez Eldina nisam znala zivjeti.Telefonske veze su bile pokidane pa se nije moglo pricat preko telefona i nisam ga mogla pozvati.Casovi u skoli su obustavljeni zbog cestog granatiranja . Jednog jutra, u ranu zoru , neko zakuca na vrata.Eldin!I pored sve opasnosti zelio je da prosetamo po selu. Pogledom je upijao sva nama draga mjesta. Osjecala sam da zivim.Radovala sam se.Cvrsto sam drzala Eldina za ruku kao da cu ga izgubiti. Kao da sam nesto predosjecala.Fotografisali smo se .Ja srecna , a Eldin?Nedostajao je osmjeh na njegovom licu.Sedmice su prolazile.Nisam ga vidjela.Cak i svjetlo u njegovoj sobi je bilo ugaseno.Da li je znao da mi je tesko u dusi?Rijesih da pokucam na nnjegova vrata.Niko nije otvorio.Tog dana su mi rekli da je Eldin sa svojom porodicom otisao iz sela u grad.Tada je moj zivot stao, sreusio se kao kula od karata.
Pred mnom stoje dvije iste fotografije.Eldin svoju nije uzeo.Gledajuci ga tek sad shvatam zasto je izostao osmjeh sa njegovog lica i zasto je pored opsanosti zelio da vidi nase selo. Eldin je vec tada znao da se zauvijek rastajemo….