Bio jednom jedan maj koji umjesto proljeća i radosnog sunca donese kiše i suze na licima ljudi koji su do jučer imali dom, a danas ga više nemaju. Nemaju jer je potopljen. I sve ono što su vrijedno i mukotrpno izgradili, sakupili, zaradili otišlo je pod vodu. Nije im ostalo ni toliko da spreme u jedan kofer, pa ni snova nemaju više. Oplakali su ih i zakopali duboko, duboko u sebe, jer ružan vakat je došao – vakat u kojem ne smiješ sanjati, ne smiješ planirati, ne smiješ jer kao da se cijeli svemir uroti protiv tebe i učini sve da ne uspiješ, da te ubije u pojam, da te u startu osujeti.
A kiše su padale danima. Otvorilo se nebo, a zemlja zatvorila. I, eto ti jada. A sirotinja je to, dobri moj Bože. Uboga sirotinja, što cijeli svoj crni životni vijek, onim žuljevitim rukama stvaraše taj komadić svoje sirotinje ispod ovog ogromnog neba. Nisu ti to bogatuni, ni guzonje, već sirotinja, uboga sirotinja. Nemaju ti oni otvorenih računa po svjetskim bankama, ma ponekad ti oni nemaju ni za hljeba, najobičnije štruce hljeba stare tri dana. U životima im nije tekao med i mlijeko, već čemer i jad. Nisu oni zadojeni srećom, već tugom. Budućnost im nikada nije bila svijetla, a sada je tamna.
A tamo neki Hamo preprodaje humanitarnu pomoć namijenjenu tim zlosretnicima. Vidio je i Stojan priliku da na tuđoj muci zaradi. Udružili se Hamo i Stojan, jer para najbolje zbližava. A tamo neka političarka kaže da se sve znalo. Šta se, bona ne bila, znalo? Ništa se nije znalo, jer mi smo i gluhi i slijepi za sve, mi ne znamo ništa. Nismo ti mi tako pametni, nas i snijeg u decembru iznenadi, pa i vrućina u augustu zapanji. Mi nikada ni za šta nismo spremni. Jer nas ništa i ne zanima, životarimo gledajući ko će koga da zaje*e, na kraju zaje*emo sami sebe najviše.
Pa i danas dok na TV ekranima vidimo te od života poražene ljude, koji ne trebaju nikome i koje niko ne želi, mnogi od nas jedu janjce i prasce, mljackaju i podriguju. Bitno je da je nama dobro, a drugima će biti kako bude, zar ne, dragi moji debelokošci?
Prisjelo nam dabogda više svako zlo koje drugome poželimo. Neka u grlu stane svaki komad hljeba koji od drugoga otmemo. Neka nas stigne svaka suza umirućeg djeteta jer za njegovo liječenje nema sredstava. Neka nas potopi svaka suza majke koja zauvijek gubi svoje dijete jer okrećemo glavu smatrajući da nas se to ne tiče. Dabogda se probudila naša savjest i strahovito nas kaznila, jer ogriješili smo se o čovječanstvo, o Boga, o sebe.
Zar da dozvolimo sebi taj kukavičluk da nam život prođe u tom okretanju glave na drugu stranu, u zatvaranju očiju pred onim što ne želimo vidjeti, u grabljenju prokletim prstima što više imetka? Jer, kada dođe čas umiranja svi ćemo pred Boga, baš poput onih zlosretnika s TV ekrana: goli i bez ičega čime bismo ga mogli podmititi za bolje mjesto na Nebu.