Ja sam Neko, mačor. Ime Neko dali su mi oni na dvije noge što sebe nazivaju insanima. Među njima ima onih koji me često miješaju sa ratobornijim spolom moje vrste-ženkom. No, nađe se poneki razuman insan koji kaže: “Ama ljudi, to je mužjak, mačor. Nije ženka.”
“Mah, pusti ba! Zar je važno?! Hajvan k'o hajvan. Hajvan je uvijek hajvan.”-odgovaraju ovi drugi.
Eh…hajvan je uvijek hajvan. Dobro vele. Istina je to. Al’ sve mi se čini da insani i nisu baš tako razumna bića. Umiju zapamtiti da je hajvan uvijek hajvan al’ zaboravljaju da insan nije uvijek insan. A i šta im znači to hajvan k'o hajvan? Misle: “Divlji su, isti su, pa hajde, nije važno jesu li mačke ili mačori.” Pih… baš su plitkoumni. Insan k'o insan, lud pa hajde. I insani su divlji, primitivni. Njima je zamjeriti, a ne nama. Oni mogu birati, mi hajvani ne možemo. Meni ako se kogod smiluje dobro i jeste. A oni? Pa oni mogu birati. Ali neee. Ti insani su luđaci. Oni mole za milostinju, mole puzeći i klanjajući se drugom insanu, pripadniku iste vrste. Umjesto da se bore za svoja prava oni ih gaze, lome i nipodištavaju. Godinama biraju jedne te iste vođe, za koje se u više navrata pokazalo da su nesposobni da vode svoje čopor, razuzdani čopor. Čopor u kojem kolektivno dobro ne postoji. Na sve strane čuje se samo : Ja. Meni. Moje. Daj meni. Meni treba više. Ja. Meni. Moje. Ja. Ja. Ja.
Kakve budale. Čuj ti to “Hajvan k'o hajvan”. Svi smo im isti. Svejedno je da l’ smo mačke il’ mačori. Možda nas ne razlikuju od majmuna ili konja ili, ne daj mi Bože, pasa?! Užas! Svejedno im je ko smo i šta smo, a nije im svejedno što ne primaju redovno plaću, što je stopa nezaposlenosti iz dana u dan sve veća i veća, što im je sistem obrazovanja ravan nuli. O za to im nije svejedno. Ali oni i dalje biraju iste. Pišu žalopojke po lokalnim novinama, rove po kontejnerima za korom buđavog hljeba, a i dalje odabiru iste insane za vođe. Ono malo parica što zarade utroše na listiće za raznorazne igre na sreću. I tako godinama kupuju te listiće i nikada ne dobijaju ne shvatajući da sreća u njihovom svijetu ne postoji. Postoji samo nesreća. Nesreća koja proistječe iz poistovjećivanja mačke i mačora. Eh samo kad bih na jedan dan mogao biti insan, al’ ne mogu. No, više ne mogu da trpim i da šutim. Ne mogu! Zato ću iskoristiti svoju sposobnost govora koja će me, na moju žalost al’ na sreću insana (nadam se), koštati svih devet života, i kazat ću vam šta da radite od svojih života i kako da vam bude bolje:
Učite i čitajte.
Ne povodite se kojekakvim idejama.
Slijedite ideje ali ne postajte samom idejom-ideje propadaju.
Ne dozvolite da vas dijele na Hrvate, Bošnjake, Srbe i Ostale.
Ne birajte nesposobne vođe.
Ne birajte vođe.
Izaberite vođu.
Izaberite vođu koji će reći: “Mi ćemo”, a ne vođu koji kaže: “Ja ću.”
Izaberite vođu koji ne ruši prošlost nego gradi budućnost.
Školujte svoje potomke.
Ne namećite im svoje mšljenje.
Ne tražite im hranu preko svog amidžića, nek sami traže put do hrane.
Ne ganjajte im “štelu” da brže dobiju pasoš. Nek se nauče čekati jer strpljen je spašen.
Naučite svoje potomke da ne čekaju predugo, naučite ih da se bore na civiliziran način.
Civiliziranom načinu borbe naučit ćete ih samo ako ste i vi civilizirani.
Vi ćete biti civilizirani ako uočite razliku između mačke i mačora.
Vi znate razliku između mačke i mačora, samo treba da je priznate sebi.
Pobogu, ne zovite me više mačkom. Ja sam mačor i ime mi je Neko.Nek moja smrt ne bude uzaludna, o vi insani.
ZA KONKURS “DA SAM JA NEKO”