„Glup i lud si, besan ko besnom keru kad pene zubi, vreme gubiš, vreme se ne vraća, shvatiš pa se budiš..“, vjerujem da se mnogi danas poistovjećuju sa riječima pjesme grupe S.A.R.S i Sky Wikluha. Nadam se. Koliko smo mi ustvari spremni da pogledamo realnost u oči i da se konačno probudimo?
Nismo nemoćni da to uradimo. Svaki dan slušamo političare kako su oni rješenje naših problema, ali suština leži u nama samima. Dvadeset godina poslije rata i dalje nam nameću nacionalizam dok siju kapitalizam. Međutim, ovdje se ne trguje samo sa dobrima i resursima, trguje se sa kulturom, moralom i budućnošću mnogih građana. Na nama je da slušamo svoj glas, a ne njihov i da ne dozvolimo da njihov glas postane naš.
Zbog teške situacije u kojoj živimo svi danas traže hljeba i igara. Starlete postaju uzor mladim generacijama, svako traži način za koji smatra da je najbolji na putu ka zaradi, jer ljudi su toliko očajni da ne biraju ni sredstva ni puteve kojima idu. Važan korak u rješavanju opšteg ludila jeste drugačije djelovanje medija. Koliko god da su čitaoci „krivi“ što su tekstovi o obnaženim ženama najposjećeniji, toliko krivicu nose i mediji koji uporno plasiraju takve vijesti, ako se to uopšte može nazvati vijestima. U školi nas uče da nije vijest kada pas ujede čovjeka, već kada čovjek ujede psa, pa zašto je onda vijest kada starleta objavi fotografiju iz teretane na instagramu? Svi smo mi dio društva i svi zajedno treba da djelujemo na opštem podizanju kulturnog nivoa. Osjećamo li se poslije ovih lakih vijesti pametnije, bolje? A poslije predstave, dobre knjige, posjete muzeju ili dobrog filma? Pokušajmo. Birajmo sadržaj i konzumirajmo više kulturu i ona će nam dobrim vratiti. Čovjek se i razlikuje od ostalih vrsta po svom razumu, ako dozvolimo da nam uzmu razum šta samo onda postali? Onaj ko ne čita i ko se ne uzdiže kulturno – lagano umire, a želimo li biti srećni? Onda živimo.
Zijah Sokolović u jednoj monodrami kaže da je kultura skupa. Ako to gledamo iz ugla kućnog budžeta prosječnog građanina on i nije daleko od istine. Kako da čovjek posjećuje pozorište bar jednom mjesečno, kada nema šta da jede? S druge strane kome se isplati da ulaže u kulturu kada je mali broj onih koji bi npr. posjetili neku izložbu u muzeju?! Danas ljudi napuštaju bioskopske sale tokom filmske projekcije vrhunskih filmova, a mnogi te ismijavaju ako uživaš u koncertima klasične muzike.
Ne diraj ništa dobro je – reći će vladajući političari, ne dozvoljavajući nam da umno napredujemo, dok igramo po njihovim pravilima pogodni smo za manipulaciju. Oni nas ubjeđuju šta volimo, oni nas ubjeđuju šta nam treba. Dok ćutiš i trpiš dobar si. Zašto bi neko ko je na vlasti ulagao u kulturu ako mi sami ne ulažemo u sebe? Vrijeme je da stvari oko sebe počnemo da doživljavamo, a ne samo da gledamo kako prolaze, nesvjesni da tonemo.
Ne dozvolimo da nam drugi nameću kulturu umjetnosti i življenja. Naravno, ništa ne može da se popravi preko noći, pa ni ovaj haos u kojem živimo. Od nečeg moramo početi da bi nam bilo bolje. „Kultura vam je kao staklena bašta: kad se jednom ugazi i polomi, decenije su potrebne da se popravi“, riječi su Petra Božovića. Pitate se kako? Lako. Pokušaš i uspiješ. Vjerujem da je teško biti usamljeni intelektualac u moru malograđanštine kao glavni junak Heseovog romana, Stepski vuk, ali upravo iz njegove priče nešto možemo da naučimo – umjesto da se sažaljevamo prihvatimo humor kao rješenje krize u kojoj živimo, smijmo se sebi i svijetu oko sebe. U međuvremenu radimo na tome da postanemo neko, umjesto što ćutimo i ne mijenjamo ni vlast ni sebe. Zato se probudi čovječe i reci stop žderačima morala i kulture!
Za konkurs ‘Da sam ja neko’.