Dobio sam poziv od prijatelja da idemo na demonstracije sa rajom. To je bio petak, 7.2.2014. Prilikom izlaska iz sobe u kojoj provodim svoje studentske dane, prijatelj me upita “a da nosimo čakije, palice …” (shvatili smo to kao šalu), ja odgovori “ma daaj, šta će ti to, to su samo mirne demonstracije u vidu podrške građanima Tuzle”. Bili smo u blizini mjesta dešavanja pomenutog protesta. Tu sva priča počinje!
Kao štovaci lijevog krila i željom za revolucijom, imali smo šta da vidimo. Nakon nekoliko provedenih minuta u blizini centra dešavanja, vidio sam da se je u jednom trenutku zapalila unutrašnjost zgrade Vlade KS-a. Prvi put u životu sam osjetio direktnu akciju, ponos na svoj narod …. Oni koji nisu palili su svojim povicima podržavali te osobe koji pale, te huligane koje mediji posljednjih dana nazivaju sa tim pogrdnim imenom, te momke i cure koji su izvor ovog sistema. Ljudi su bili sretni, malo je onih koji nisu to podržavali, ali sam i za njih saznao u medijima. To je dan koji je udružio niži klasu, maloljetnike, radnike, neradnike, panzionere i svi su imali istu ulogu u kamenovanju ili drugom obliku nasilja prema slugama gospode. Biti sluga gospodi znači baciti suzavac među komšije, prijatelje i sav ostali narod koji to predstavlja. Jadna li im majka, imaju sreće što narod nije doživio preobražaj pa krenuo u obračun protiv njih bespomoćnih robota u tom trenutku.
Čitav dan mi je u glavi bila pjesma od Indexa “Modra rijeka”, koju je napisao slavni Mak Dizdar. Pa pomislih, valja nama preko rijeke. Preko vode do slobode. Prešli smo most i uz nekoliko prizora u kojem su samo vatra i crni dim dolazili do izražaja, rekao sam u sebi “ovo je početak!”. Preselili smo se ispred zgrade zombija, koje se zove Predsjedništvo BIH. Od svih prizora, najviše mi se je svidio prizor kamenovanja šejtana, đavola koji igra igru za gospodara. To je bio dan u kojem sam vidio fašističke sluge kako stoje i bespomoćno se trzaju lijevo-desno, naprijed-nazad i sa ponekim pokušajem kontranapada pokušavaju razbiti nastalu situaciju. Bili su bespomoćni i ucviljeni.
Rat je počeo! Dostizao je vrhunac svoje slave, moći. Kamenovanje i paljenje zgrade demona je počelo. Dostizali su povici podrške i sve je bilo u skladu direktne građanske dužnosti. Sve i jedan čovjek i žena koja je zapalila, kamenovala ili jednostavno pomogao/la su najveći junaci ove priče, mi koji smo posmatrali to smo samo posredni junaci. Treba da stanemo iza svakog tog čovjeka, jer su oni pokrenuli taj početak i prvi su probili začarani krug i pronašli mali dio slobode, preko kojeg iskazukuju moć i nezadovoljstvo sistemu koji ih je hranio otrovom svih ovih godina. Pronašli su lijek!
Kako je noć već uzimala maha, situacija se je počela sužavati. Prilikom policijskog probijanja herojskih linija, mnogi građani su bili primorani da trče od zlotvora. Suzavac je bačen, mala djevojčica plače jer je prvi put osjetila nečiju neljudskost i nepažnju.
U toj noći u zraku je mirisala narodna pobijeda. Taj dan sluge gospode su izgubile, tako da su počeli da formiraju strategiju u kojoj će opkoliti narod koji je palio i razbijao, i narod koji je to samo posmatrao. Narod je opkoljen i počela je tortura, udarci, hapšenja svih koji su se našli na njihovom putu, To je dokaz da se narod lako može nagovoriti da čini kukavički posao, ali u korist sebe, kako su i gospodari učinili.
Došao je kraj, novi je dan. Ponekad se nešto zapali, ali i dalje smo na početku. Početku pobijede, narode moj! Sad ili nikad, nećemo imati priliku da uništimo sve ono i one zbog koji smo ostali bez radnih mjesta, onih koji su nam upropasitli mladi život sa željom na školovanje, egzistenciju…
Sad je 14.2.2014. godine i prošlo je sedmicu dana od već sada historijskog događaja za našu zemlju. Rezultati se vide kroz razne narodne akcije na nivou države. Sad smo počinjemo da stečemo snagu. Molim vas, sve one koji su pročitali ovaj tekst, da ga upražnjavaju kao početak borbe koja nam predstoji i borbe u kojoj moramo biti jednaki da uništimo gospodare ove posrnule zemlje!
Hvala!