Ljudska dobrota
Ima hefta kako kako nisam izlazio u čaršiju, a nisam vala imao ni neke naročite potrebe.
Znate vi da se ja namirim za mjesec dana, dignem fasungu i miran sam neko vrijeme.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
Nego ponestalo mi brašna i ulja, valjda sam zaboravio prošli puta, a nema veze, nisam daleko, Vrata Bosne mi na vratima.
Navratim ja nekad gore u Antik na kafu, sretnem nekoga, ispričamo se i svako svojoj kući.
Ali danas me put navede prema čaršiji, kao da mi neko na uho tiho šapuće: “Idi tamo..”
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
U onoj staroj beogradskoj robnoj kući su sad neke nove prodavnice, dole prehrana i neki kafić, a gore na spratu drži Kinez svaštaru.
Roba nije neke kvalitete, ali za ovu bosanskobrodsku raju i to je dobro.
Dolaze ovdje i iz našeg Slavonskog Broda, sve naša stara raja, kupe potrepštine za domaćinstvo i polako pješke preko mosta.
Pitate se zašto pišem “našeg” Slavonskog Broda ?
Svi vi koji ste ovdje odrasli znate i sami zašto ?
Ima ih koji nisu odavde i ne znaju da su Bosanski i Slavonski Brod dva grada sa jednom dušom.
Mnogi se od nas rodili u bolnici priko, odrasli preko, osnovnu školu završili na jednoj strani, a srednju pohađali na drugoj.
Odrasli zajedno, družili se, na istom korzu šetali, mladost ostavili i tamo, i ovamo.
Od kako je ova kriza, a izgleda da je ovdje to normalno, promet u ovoj čaršiji je malo veći nego normalno.
Naravno da bi trebao biti manji s obzirom na sadašnji broj stanovnika i privredni razvoj.
Sigurno da je minimalan u odnosu na ono vrijeme prosperiteta…
Nego kako se sada nema, ne gleda niko na kvalitet, nego ide tamo gdje je jeftinije.
Daj šta daš, valja preživjeti !
Oko one apoteke na trgu, sreo sam jedno poznato lice iz okoline Broda.
Jes to’ ti ! Jesam.
A jes “Ti’ to” ! Bolan nebio, jesam, ja sam to.
Hoćemo li na kafu ?
Idemo, i to duplu.
Popili bi mi Tursku, ali sad ovdje takve ne prave !
Nema veze, dobre su i one iz automata “Made in Italija”.
Svratismo u prvu kafanu na dobru italijanski expreso, hvala Bogu nismo još u ratu s njima, a nedaj mi Bože da smo na granici sa njima.
Ne bi se ni’ expreso više pravio.
Nije to da se žalim, nego konstatujem da ovdje nema posla za nas koji nismo “odavle” ili nismo njihovi.
Njihove kafane, a naši novci uvijek dobro došli….
Bosna i Hercegovina je jedna država, ali ima nas koji stalno spominjemo neke druge države.
Za takve niko nije čuo, ali izgleda neki hoče na silu neku drugu državu.
Ne našu zajedničku, nego samo svoju i ničiju drugu.
Osjeti se to ovdje, ali se mi pravimo kao i da ne čujemo.
Pusti sad to, o tome jedan drugi puta i na nekom drugom mjestu.
Moj stari prijatelj, jedva dočeka dupli expreso i započe svoju tužnu priču:
“Vratio sam se odmah poslije zaključenog primirja u svoje selo, u nadi da pronađem kosti rahmetli babe.
Osjećao sam neku mučninu, nisam bio dobar, a kako bi i mogao u tako žalosnom stanju.
Pitali su me odakle mi dolazi tolika snaga da tragam za kostima babe, kojeg ubiše u kući, na pragu.
Ne znam ! Možda sam ja merhametli čovjek, a moja ljudska dobrota i sabur dali su mi snagu da istrajem.
Osjećao sam se strašno teško kad sam kucao na poznata komšijska vrata, a tamo nigdje pravog domaćina.
Na svakom ulazu neka nova, mrgodna, ispijena i pijana lica, kao da ovdje nisam rođen, a kamo li odrastao.
Sad kad sjedim i pijem kahvu, sjetim se tih teških dana traganja i raspitivanja.
Pitati stranca o svome rođenom, a ni sam ne znaš ni tko je i odakle je…..
Tada nisam imao mira, a riječi su mi poigravale, pritisak rastao i padao, a razočarenju nigdje kraja.
O svemu sam razmišljao, a kako i ne bi, kad u duši nemam mira, a srce ti poigrava pred svakim vratima.
Prije nego što se poznata vrata otvore, ja se uvijek pitam : ” Tko će sad proviriti ? “
Neki nepoznati stvor ili možda neko nedužno i dobro ljudsko lice….
Nisa ti rekao da sam tad napisao oproštajno pismo, a i sam znaš, nisam znao gdje idem i kome da se obratim.
Bolan nebio, odakle ja znam koga ću na vratima sresti, insana ili hajvana, a bilo je nevrijeme kucati na vrata.
Ako je ovo sada neko normalno vrijeme, a bezbeli da nije !
Imam i ja svoju bol i ljutnju, ne bojim se smrti, ali se bojim ispijenih lica na vratima i tupog nedužnog pogleda.
Nisam od onih koji oklijevaju !
Znam i ja zapjevati, i za pas zadjenuti, a ima i mene.
Moj Ibrane, pamtim ja sve, dobro dobrim vratim. Nagradim svakog ko'mi dobro učini, a pamćenje me dobro služi.
Znaš ti mene, raspitujem se polako, mirne i hladne glave, nove domaćine pozdravim, raspitam se ja iz one stare, a ako valja mrijeti, i to je za ljude.
Znam ja da se oni mene boje, a kako i ne bi, kad ti nepoznato lice kuca na vrata i raspituje se za babu..
Nije samo da se oni mene boje, bojim se i ja !
Bojimo se svi, neko manje, a neko malo više.
Ali nema to neke veze, ako su ljudi ostali ljudi, sve se riješit može.
Za neke je bitno, tko sam ja i zašto dolazim ?
Ima ih koji vele, a što ja to tražim ovdje ?
Pitaju me da li sam ja odavde ?
I nisam kad nikoga i neznam !
Šta ja tako važno što ja “to” tražim ?
Zamisli ima nekih starih komšija koji govore: ” Zaboravi, idi dalje sa životom ! “
A pito bi ja “njiha” kako bi bilo da njima neko pobije familiju….. Jadnici su to…
Otpad ljudskog roda….. Nisam ni znao sa kakvim sam gadovima odrastao, djelio komad kukuruze, namazane maslom i šečerom.
Eh…. s'kim sam živio !
A ove nove komšije, kad saznaju ko’ sam, i još da sam im stari i novi komšija !
Eeehhh…
Za neke tek onda nastanu problemi, a ima i među njim ljudi, koje natjerala isto nevolja kao i mene…
Znaš li da se ljudi ne cijene po izgledu, nego po svojoj ljudskosti i dobroti.
Razumjevanju !
Neki sklanjaju pogled, bježe u stranu i ne pričaju, kao da im je neko zabranio.
Pitaju se još uvijek, zašto sam ja ovdje ?
Zašto nisam kod djece ?
Nisam sretan, nisam ljut, ne bojim se, ali sam malo umoran.
Ima ljudi kojim se i vjeruje, a ima oni’ naopki ko'sam šejtan, kojima u očima vidiš kako te lažu.
Jesam ti rekao, našao sam babu….. “
Nisi, a vala nisam imao ni'od koga ćuti.
Žao mi je svakog dobrog čovjeka, a on je bio čovjek sa dušom, dobar domaćin, na svom mjestu i veliki radiša.
Nek mu je rahmet duši.
Ima hefta kako kako nisam izlazio u čaršiju, a nisam vala imao ni neke naročite potrebe.
Znate vi da se ja namirim za mjesec dana, dignem fasungu i miran sam neko vrijeme.
Nego ponestalo mi brašna i ulja, valjda sam zaboravio prošli puta, a nema veze, nisam daleko, Vrata Bosne mi na vratima.
Navratim ja nekad gore u Antik na kafu, sretnem nekoga, ispričamo se i svako svojoj kući.
Ali danas me put navede prema čaršiji, kao da mi neko na uho tiho šapuće: “Idi tamo..”
U onoj staroj beogradskoj robnoj kući su sad neke nove prodavnice, dole prehrana i neki kafić, a gore na spratu drži Kinez svaštaru.
Roba nije neke kvalitete, ali za ovu bosanskobrodsku raju i to je dobro.
Dolaze ovdje i iz našeg Slavonskog Broda, sve naša stara raja, kupe potrepštine za domaćinstvo i polako pješke preko mosta.
Pitate se zašto pišem “našeg” Slavonskog Broda ?
Svi vi koji ste ovdje odrasli znate i sami zašto ?
Ima ih koji nisu odavde i ne znaju da su Bosanski i Slavonski Brod dva grada sa jednom dušom.
Mnogi se od nas rodili u bolnici priko, odrasli preko, osnovnu školu završili na jednoj strani, a srednju pohađali na drugoj.
Odrasli zajedno, družili se, na istom korzu šetali, mladost ostavili i tamo, i ovamo.
Od kako je ova kriza, a izgleda da je ovdje to normalno, promet u ovoj čaršiji je malo veći nego normalno.
Naravno da bi trebao biti manji s obzirom na sadašnji broj stanovnika i privredni razvoj.
Sigurno da je minimalan u odnosu na ono vrijeme prosperiteta…
Nego kako se sada nema, ne gleda niko na kvalitet, nego ide tamo gdje je jeftinije.
Daj šta daš, valja preživjeti !
Oko one apoteke na trgu, sreo sam jedno poznato lice iz okoline Broda.
Jes to’ ti ! Jesam.
A jes “Ti’ to” ! Bolan nebio, jesam, ja sam to.
Hoćemo li na kafu ?
Idemo, i to duplu.
Popili bi mi Tursku, ali sad ovdje takve ne prave !
Nema veze, dobre su i one iz automata “Made in Italija”.
Svratismo u prvu kafanu na dobru italijanski expreso, hvala Bogu nismo još u ratu s njima, a nedaj mi Bože da smo na granici sa njima.
Ne bi se ni’ expreso više pravio.
Nije to da se žalim, nego konstatujem da ovdje nema posla za nas koji nismo “odavle” ili nismo njihovi.
Njihove kafane, a naši novci uvijek dobro došli….
Bosna i Hercegovina je jedna država, ali ima nas koji stalno spominjemo neke druge države.
Za takve niko nije čuo, ali izgleda neki hoče na silu neku drugu državu.
Ne našu zajedničku, nego samo svoju i ničiju drugu.
Osjeti se to ovdje, ali se mi pravimo kao i da ne čujemo.
Pusti sad to, o tome jedan drugi puta i na nekom drugom mjestu.
Moj stari prijatelj, jedva dočeka dupli expreso i započe svoju tužnu priču:
“Vratio sam se odmah poslije zaključenog primirja u svoje selo, u nadi da pronađem kosti rahmetli babe.
Osjećao sam neku mučninu, nisam bio dobar, a kako bi i mogao u tako žalosnom stanju.
Pitali su me odakle mi dolazi tolika snaga da tragam za kostima babe, kojeg ubiše u kući, na pragu.
Ne znam ! Možda sam ja merhametli čovjek, a moja ljudska dobrota i sabur dali su mi snagu da istrajem.
Osjećao sam se strašno teško kad sam kucao na poznata komšijska vrata, a tamo nigdje pravog domaćina.
Na svakom ulazu neka nova, mrgodna, ispijena i pijana lica, kao da ovdje nisam rođen, a kamo li odrastao.
Sad kad sjedim i pijem kahvu, sjetim se tih teških dana traganja i raspitivanja.
Pitati stranca o svome rođenom, a ni sam ne znaš ni tko je i odakle je…..
Tada nisam imao mira, a riječi su mi poigravale, pritisak rastao i padao, a razočarenju nigdje kraja.
O svemu sam razmišljao, a kako i ne bi, kad u duši nemam mira, a srce ti poigrava pred svakim vratima.
Prije nego što se poznata vrata otvore, ja se uvijek pitam : ” Tko će sad proviriti ? “
Neki nepoznati stvor ili možda neko nedužno i dobro ljudsko lice….
Nisa ti rekao da sam tad napisao oproštajno pismo, a i sam znaš, nisam znao gdje idem i kome da se obratim.
Bolan nebio, odakle ja znam koga ću na vratima sresti, insana ili hajvana, a bilo je nevrijeme kucati na vrata.
Ako je ovo sada neko normalno vrijeme, a bezbeli da nije !
Imam i ja svoju bol i ljutnju, ne bojim se smrti, ali se bojim ispijenih lica na vratima i tupog nedužnog pogleda.
Nisam od onih koji oklijevaju !
Znam i ja zapjevati, i za pas zadjenuti, a ima i mene.
Moj Ibrane, pamtim ja sve, dobro dobrim vratim. Nagradim svakog ko'mi dobro učini, a pamćenje me dobro služi.
Znaš ti mene, raspitujem se polako, mirne i hladne glave, nove domaćine pozdravim, raspitam se ja iz one stare, a ako valja mrijeti, i to je za ljude.
Znam ja da se oni mene boje, a kako i ne bi, kad ti nepoznato lice kuca na vrata i raspituje se za babu..
Nije samo da se oni mene boje, bojim se i ja !
Bojimo se svi, neko manje, a neko malo više.
Ali nema to neke veze, ako su ljudi ostali ljudi, sve se riješit može.
Za neke je bitno, tko sam ja i zašto dolazim ?
Ima ih koji vele, a što ja to tražim ovdje ?
Pitaju me da li sam ja odavde ?
I nisam kad nikoga i neznam !
Šta ja tako važno što ja “to” tražim ?
Zamisli ima nekih starih komšija koji govore: ” Zaboravi, idi dalje sa životom ! “
A pito bi ja “njiha” kako bi bilo da njima neko pobije familiju….. Jadnici su to…
Otpad ljudskog roda….. Nisam ni znao sa kakvim sam gadovima odrastao, djelio komad kukuruze, namazane maslom i šečerom.
Eh…. s'kim sam živio !
A ove nove komšije, kad saznaju ko’ sam, i još da sam im stari i novi komšija !
Eeehhh…
Za neke tek onda nastanu problemi, a ima i među njim ljudi, koje natjerala isto nevolja kao i mene…
Znaš li da se ljudi ne cijene po izgledu, nego po svojoj ljudskosti i dobroti.
Razumjevanju !
Neki sklanjaju pogled, bježe u stranu i ne pričaju, kao da im je neko zabranio.
Pitaju se još uvijek, zašto sam ja ovdje ?
Zašto nisam kod djece ?
Nisam sretan, nisam ljut, ne bojim se, ali sam malo umoran.
Ima ljudi kojim se i vjeruje, a ima oni’ naopki ko'sam šejtan, kojima u očima vidiš kako te lažu.
Jesam ti rekao, našao sam babu….. “
Nisi, a vala nisam imao ni'od koga ćuti.
Žao mi je svakog dobrog čovjeka, a on je bio čovjek sa dušom, dobar domaćin, na svom mjestu i veliki radiša.
Nek mu je rahmet duši.