Nekada davno,iza sedam gora i sedam mora,u zemlji kojom su vladali zli dusi,dahom Providjenja,pojavila su se dva čarobnjaka,Dušan i Savo,koji su imali misiju da pomognu svoj unesrećenoj djeci te, i za odrasle,nesretne zemlje…Nisu se oni borili mačem i ognjem,njihov protivnik je na to bio imun,sav od zle ideje i zadnjih misli…Naši junaci su se borili najjačim oružjem,perom,na svakom mogućem mjestu ukazivali na pošasti koje prijete nedužnoj dječici i ustrajavali na svomu putu pravednika,kojim hode odabrane duše…Na svakom koraku zlodusi su ih napadali činima,bajalicama,napitcima od otrovnih trava,babarogama pod maskama plemenitih djeva,ali naši junaci nisu posustajali i, iako već u čirevima,odrpani,zatrovanih pluća,pisali,pisali,dijelili savjete,vidali bolesne-znajući,mimo svake sumnje,po biljegu na turovima, da su poslani od samog Sabhaota i da je pobjeda na kraju ipak njihova….Tako je i bilo….pobijedili su zloduhe,koji su nestali u oblaku sumporne pare,a oni,okruženi sada sretnom dječicom,gledali su nebesa koja su ih zvala u svoje okrilje…Predstavili su se Gospodu ubrzo nakon toga,i kao prepodobnici i sada sjede u domu Oca i smiju se na sretnu zemlju sretne djece….koju su podigli iz kala i pepela…ovu priču sam večeras ispričao svojo Adici i ona je smireno zaspala,a ja sam hvalio Boga dok ćadjava lojanica nije dogorjela,a onda sam i sam zaspao sanjajući prepodobnike Dušana i Savu,neka su hvaljeni vo vjeki vjekov,amin…