Zbunjen, praznog uma i obješenih ruku, dječak se zaputio… nigdje. Nesvjesno, njegove noge pravile su korake vodeći ga daleko od doma, daleko od teških riječi koje je nemalo prije izgovorio majci. U glavi mu je odzvanjalo: Tvog oca više nema….Tvog oca više nema…
Vrijeme. Taj motivator, taj nepostojeći segment života koji te određuje, nedodirljiv i sveprisutan. Tu je a nije tu. Kako se to desilo? Kako je prošlo njegovih šesnaest godina – učeći vještinama baratanja kojekakvim oružjem. Očevih četrdeset i pet – korištenja istih. Sad mu se učinilo da bi učinio sve da ponovi one rijetke trenutke kad bi otac radio poduku sa njim umjesto vrsnih učitelja koje je unajmljivao da on ima vrhunsko znanje. Njegov otac bio mu je idol. Kako da on, Sin, postane kralj namjesto takvog kralja? Da li će ga podanici veličati ili jednostavno smatrati ništarijom, derletom koje je naslijedilo tron?
Mati je bila neumoljiva i hladna. Kao da je to sasvim običan dan, dan kao i predhodni kad je pripremala dolazak za svog glasovitog supružnika. Bez radosti, samo obaveza. Sad je pripremala sve za njegov posljednji ispraćaj i Sinovu krunidbu. Tek tako. Jer, kako je rekla, invazija se nastavlja. Žalovat ćemo poslije. Poslije? Zar je to moguće činiti poslije kad on sad osjeća ovoliku prazninu? Od čega je ona sazdana? Od kamena. Samo kamen ne plače nad onim što posta prah.
Dan je bio pri izmaku. Ružičastu sumaglicu zamjenjivala je tmina, vukući se neumoljivo poput smrti. Gutala je ljepotu dana kao crna vrana svoj plijen. Glut, glut… gutala je dok se bijeli crvić nemirno vrpoljio pokušavjući se osloboditi nemilog stiska. A onda, kad se kljun zatvori, nastaje mrkli mrak. Mrak koji nagovještava smrt.
“Mrak! Smrt! Gdje se nalazim?”, zapitao se, okrenuvši se u svojoj osi. Te misli dozvaše ga stvarnosti. Stajao je, sad nemiran u stomaku, na nepreglednoj čistini. Svud oko njega, činilo se miljama, Suncem sasušena trava prekrivala je vidokrug. Tu i tamo iznijansirana tamnim zadžepcima nagovještavala je neravan teren. Daleko na jugu vidio je tamnu crtu šume gdje je bio njegov dom.
A onda naizmjenični bljeskovi. Napadi su počeli. Znao je u kakvoj je situaciji njegov narod. Njegov narod? Pa naravno, on je sada kralj, kralj daleko od doma svog. Koju glupost je učinio!! Zatečen u momentu mislima gledao je u tamni oblak koji je išao ka njemu. Veoma brzo.
-To nije oblak!- reče naglas sebi i tišini. Stajao je dostojanstveno prateći putanju “oblaka” koji se približavao. Nesvjesno, iz pojasa izvuče naslijeđeni mač. “Oblak” se primicao i polako dobijao obrise najljućeg mu neprijatelja, zmaja.
Odjednom u njemu proključa sav bijes i tuga. Bio je spreman.
Našavši uporište, visoko dignutih ruku, čvrsto stisnuvši balčak mača čekao je. Srce je udaralo. Popelo se u uši i tuklo svom mogućom snagom. Prateći njegov ritam zamahnuo je pa se sageo. Gromoglasan urlik razlio se čistinom. A onda muk.
Otvorivši oči našao se skoro licem u lice sa ogromnom nemani. Još je režala. Istreniranog tijela vinuo se visoko i svom mogućom snagom udario po vratu umiruću zvijer. Bijes još nije isčezao. Skočio je saltom unazad na njena prsa i zasijekao što je jače mogao. Očevim mačem načinio je dubok rez. Mlaz vrele krvi okupao ga je jer je presjekao venu srca koje je još pumpalo. Kleknuo je pa desnom rukom krenuo duboko u tjelesinu. Osjetio ga je pod rukom. Još je vibriralo. Čvrstim stiskom ga je obuhvatio pa svom snagom povukao.
Onog trena kad je jedinu svjetlost u mrklom mraku vidio na jugu gutao je posljednji djelić zmajevog srca. Činilo se da je sa tim zalogajem pojeo svu tugu za ocem i ostalo je samo jedno- odluka da će biti veliki ratnik kao i on.
Majka je bila u pravu: ovo nije bilo vrijeme za žalovanje već vrijeme za borbu, borbu za opstanak ljudi.
***
-Promijenio si se, Sin. Gdje je nestao onaj nemirni dječak u tebi?- zapita ga majka.
-Ostavio sam ga na čistini daleko odavde, prema sjeveru. K tebi je došao kralj!- čvrstim pogledom gledao ju je u oči.
-To je dobro, jer narod treba novog kralja. Izgubljen je i nemiran. Treba smiriti paniku. Zmajevi su nas pronašli iako je tvoj otac vodio bitke daleko odavde.
-Da, znam majko. Od danas mi lovimo njih. Donio sam tu odluku.
-Nije laka, ali ni nemoguća. Da li si spreman za nju?
-O da, veoma. Osjetim da je odluka prava. Šapnuo mi vjetrić.
-A da li ti je šapnuo kom pravcu treba da tragaš. Nije lako naći im skrovište. Za života tvoj otac to nije uspio.
-Jasno i glasno.