Bode mi oči, već odavno, Bijela sala Parlamenta u kojoj gledamo kako naši vrli poslanici, zavaljeni u udobne kožne fotelje, rasprav- ljaju o, za nas, vrlo važnim pitanjima. U takvom ambijentu oni su dobili bolje uslove za rad pa su se tako koliko-toliko približili onim u kojima rade naši rudari, građevinari i ostali „povlašćeni“ radnici. U tu salu je skrhano par miliona maraka iz koje redovno izlaze tone i tone papira sa kapitalnim i jako korisnim rješenjima za na- rod. Šta bi te pare značile za poljoprivrednike i koliko bi se od njih moglo farmi i voćnjaka podići, nije teško izračunati. Ali, tu bi bilo i velikog rizika. Jer, može godina omanuti, pa da rod podbaci, što se u Bijeloj sali ne može desiti. Tu su uvijek zagarantovane do- voljne količine međusobnog prepucavanja, vrijeđanja i psovki, koje mogu podmiriti narode sva tri entiteta, a višak bi se mogao i izvoziti. Za tu salu donaciju je dala Međunarodna zajednica, isto kao i za opremanje velikog broja kancelarija i ureda u cilju po- boljšanja rada sudskih, carinskih i upravnih organa. Ne sjećamo se primjera da su stranci igdje instalirali neke mašine i opremu u opljačkane i napuštene hale koje godinama zvrje prazne i u koji- ma bi armija nezaposlenih konačno riješila svoju egzistenciju. Vrijeme bi bilo da nam Međunarodna zajednica konačno počne kuću podupirati iz temelja, a ne s krova kao do sada. Jer, silna sredstva su uludo potrošena, a vajde nikakve. Bar za nas, obični narod.