Zavezaću pertle, zategnuću čvrsto.
Zavezaću pertle, mrtvi čvor.
Zategnuću čvrsto.
Ići ću desno, desno, ići ću sasvim desno.
Nije trebalo ni da sjedam u ovo auto. Desno, desno, ići ću sasvim desno.
Žuto, zeleno. Zeleno. Jedan od onih trenutaka kada se svjetlo na semaforu upravo promjeni sa žutog na zeleno, dok iza tebe stoji kolona auta. Nestrpljivo čekaju da kreneš. Svi trube i deru se. Stojiš. Tapkaš prstima po volanu. Stojiš, jer nemaš pojma gdje da kreneš. I ne samo to. Niti si htio da sjedneš u to auto, niti su te propisno obučili kako se vozi, niti kuda se ide, niti kako se najlakše stiže. Ništa. Ništa živo.
Nije trebalo ni da sjedam u ovo auto. Desno, desno, ići ću sasvim desno.
I svi trube kao da svi znaju kuda treba da idu i samo si im ti, baš ti, na toj raskrsnici zakrčio put. Čekaju. Čekanje je nedopustivo. Zeleno. Lijevo, skreni lijevo.
Šta činiti?
Upitati nekog da umjesto mene skrene desno?!
Čovjek pored semafora. Izgleda kao neko ko bi mogao da skrene desno. Nisam siguran. Nema sigurnih planova. Neće ih nikad ni biti. Planovi su snovi razboritih ljudi. I kada bi ovaj čovjek skrenuo umjesto mene desno, to bilo samo njegovo desno. Samo njegov put. Moj cilj nije tamo gdje je njegov bio.
Nije trebalo. Nije trebalo ni da sjedam u ovo auto. Male sekvence u glavi, istrzano sjećanje. Kao pas, i činilo se kao da će ga stid nadživjeti. Kafka, stari Kafka.
Povući ću ručnu, izaći ću iz auta, probušiti sve četiri gume i zaključati prokleto auto. Crveno. Upućeni, slobodno me zaobiđite.
Zavezaću pertle, zategnuću čvrsto.
Zavezaću pertle, mrtvi čvor.
Zategnuću čvrsto.
Ići ću pravo, pravo, ići ću sasvim pravo.
„Beše to, rekoh, jedan od onih sivih dana
što vode ka provedrici neba.“ Branimir Živojinović