Pored svih muka, sa kojima smo svakodnevno suočeni u ovoj našoj nesretnoj Bosni, na vrata nam sve češće i češće kucaju i bankarski izvršitelji za kredite koje naši „prijatelji“ nisu otplaćivali. Ionako se jedva preživljava, a sada valja prodavati sve ono što bi banka mogla da unovči, kako bi sebe podmirila.
Džaba preklinjanja i ubjedjivanja da niste krivi, da imate djecu, da ćete dići ruku na sebe – koga to uopšte interesuje. To, što se po zakonima uredjenih država, prvo plijeni imovina glavnog dužnika, pa onda od prvog žiranta, pa tek na kraju od trećeg, kod nas jednostavno ne važi. Jer, dogovor dužnika i bankarskih činovnika na startu je već utanačen – ide se odmah na onog koga se i htjelo prevariti: jednog od žiranata.
Ta „žirantska mora“ traje, evo, već nekoliko godina. Nema šta se nije pokušalo: od Udruženja žiranata do grupnih i pojedinačnih vapaja preko medija, ali slaba vajda – sudovi nemilosrdno izriču presude i donose naloge za plenidbu svega što se nadje u kući i u dvorištu.
Ali, na žalost, to nije ništa šta nas tek čeka. Država se užurbano zadužuje gdje god stigne i pare troši nemilice za kojekakve projekte koji ničemu ne služe ili su se mogli realizovati za pet puta manje para. Ko je tu uzeo i jare i pare, zna i vrabac na grani.
E, sad dolazimo do onog glavnog: ko će vraćati te kredite? Grejs periodi su za veće iznose i do 20 godina, pa će njihova naplata stići kad sadašnji vlastodršci budu negdje daleko (tako se oni nadaju), a narod bi trebalo to lijepo i uredno sve da vraća. Kako i od čega, to niko ne zna. Kad dodje do pljenidbe ostaće samo još neke rijeke, zemlja i vazduh. Skoro sve vrednije već je rasprodato, a aukcije i dalje traju.
Najgore je što smo se mi odavno „pustili niz vodu“ i sve to mirno gledamo, čekajući da to neko drugi riješi. Džaba čekamo – ajmo natjerati vlast da raspiše referendum o zabrani svih daljnjih zaduženja i da se za već postojeće kredite, kao zalog, stave pod hipoteku sve državne zgrade, stanovi, auta, kao i privatna imovina svih onih koji su potpisali takve štetne ugovore. A, moglo bi im se, do kraja života, i od plata i od penzija otkidati bar 50% i to od svih koji su u bilo kojoj instituciji digli ruku i glasali za takve odluke. Na taj način bi se skupljala prilična mjesečna rata, a opet bi i njima ostalo više nego što su stvarno zaradili.
Tako bi se i od glavnih dužnika bar nešto otkinulo, da ne bi narod, ni kriv ni dužan, sve sam platio…