Sve je počelo romantično. Imali smo osjećaj da se približavamo nekim izgubljenim stvarima, stvarima koje nam je neko zabranio, neko zaturio od nas, a one su bile naš korjen, naš ključ. Mislili smo da su te stvari samo naš odgovor na apatiju koja je, po nekoj našoj tadašnjoj promisli, bila uzrokovana zlim silama. Konačno smo se iščupali iz jedne ideologije koja nam je bila zamjena za staru religiju, što smo sami sebi oduzeli, a onda je iznenada vratili. Mislili smo da se, vraćajući tom nekom iskonu, ustvari vraćamo svojim izgubljenim vrednostima i oslobođenju od neznanja. Nama je uvijek falilo neko oslobođenje od nekog koga nismo mogli da vidimo golim okom. Nismo shvatili da smo mi ustvari ti kojih treba da se oslobodimo. Ali, elem, počelo je romantično kao što sve tragedije počinju. Uvertira o sreći koja je prekinuta negativcima. Ti negativci smo bili mi sami.
Ovo je bila uvertira svega što se moglo očekivati kasnije. Kasnije smo dokazali da su naši ciljevi bili čista računica.Zemlja koja je sačinjavala skup naroda je doživjela propast. Njene granice su postale željezna zavjesa za narode oko nas. Naš pasoš je bio bezvredni papir koji se prodavao na kilograme ispred ambasada, a niko ga nije više želio pečatirati. Izlaz i spas su pronalazili kako su znali i umjeli oni koji su trebali da budu nada u bolje sutra. Omladina je bježala iz zemlje ili ginula unutar njenih granica želeći da stvori zidove između naroda. Zemlja koja je bila jedno sada je postajala običan maligni sistem, djeleći ćelije brže od ikakvog raka. Ta dioba je postala naša velika metastaza.
Ovim tekstom ne želim da se ponavljam, za sve tekstove koje sam napisao na ovu temu i tekstove koje sam pratio od drugih autora na raznim blogovima i po raznim časopisima, ali ovim tekstom želim da pokušam objasniti kako je sve ovako završilo.
Naš romantični život je krenuo da se završava onoga trenutka kada smo priče o vitezovima pokušali da odglumimo sa akterima koji su bili oko nas i sa nama u stvarnosti. Imali smo dobre glumce koji su svoje uloge podređivali raspoloživim sredstvima, na osnovu scenarija iz mitološke istorije. Dok su nastajale nacije po Bosni, dok su oni Njegoševi sledbenici postajali autokefalni autonomaši, a Hrvatski stoj postajao sve jači i veći, Srpski korpus je postajao „SrBski“ u sred te romantične idile unutrašnjih granica AVNOJ-ovske propale topografije. Čak su ispravljane i krive Drine, pomjerane su doline i isušivane akumulacije. Razbijale su se brane, rušili gradovi pod UNESKO-m, nestajale fabrike sa karata, preživjeli gradovi dobijali drugačije nazive, a sve je to dočekivano i blagosiljano na jezicima koji su bili samo naizgled isti, ali naravno, totalno različiti. Ja sam srećan čovjek jer baz muke danas govorim pored maternjeg još tri priznata svjetska jezika. To je možda jedino romantično u čitavoj ovoj priči, ostalo je pod sedativima.
Promjenili smo sve, pa i način ishrane. Nije više bilo mjesta na trpezi mnogim stvarima. Mnogi su odbacili svinjetinu, jer je ona bila vezana za neznanje. Mnogi su pak odbacili meso uopšte, jer se pojavio određeni broj iskonskih mantri koje nas smiruju i daruju nam vječnu samsaru. Mnogi su odlučili da proizvodima od mesa daju nacionalna imena, tako imamo najezdu „pučkih i Srpskih kobasica“. Mnogi smo počeli da jedemo obredne, beskvasne lepinje, a mnogi su nas na to upućivali, jer je to bilo naše staro izgubljeno breme. Ustvari mnogi smo jeli samo suve lepinje, a neki su u toj priči muzli ptičije mlijeko. Sve se ustvari svodi na hljeb. Hljeb je postao namirnica koja je nekima bila najtraženija. Naše religije su nam govorile kako je post na hljebu i vodi zalog za čišćenje duše i da sada plaćamo ceh neumjerenosti koja nam je bila nametnuta od mračne crvene ideologije. Nije zdravo da svi samo jedu meso i imaju toliko da se prežderavaju. Nama su otvorili šesto čulo sa ograničenjem u tome. Za mnoge je hedonizam postao nepoznata stvar, a samo neki odabrani su nastavili da krišom mrse brke. Vidite, oni koji krišom mrse brke su isti oni koji su govorili kako je hedonizam đavolja rabota. Da bi se dosegao nivo nesvjesti kod mnogih, neki treba da izvrše anatemu nad mnogima. Samo tako se može dokazati da oni koji poste imaju šansu da uđu u carstvo nebesko. Naše nije da zavidimo onima koji mrse, već da ih žalimo, pa makar neki koji mrse bili promoteri posta mnogih ljudi.
Pustimo se mi sad ishrane, ona je dalekosežna posledica romantike kancerogenih religija. Neće nas post osloboditi zla, nit ćemo sa pošćenjem ući u carstva nebeska, već ćemo biti gladni. Dakle gladni ćemo biti, bićemo jadni i vječno zavisiti o onima koji nam govore danas stvari kojima pravdaju podjele i u podjelama zločine. Treba jasno reći šta se desilo. Desio se zločin. Zločin nad umom prvo, onda nad dostojanstvom, pa onda nad mesom čovjeka. Pobili smo jedni druge zbog religijskog ega i bolesne računice. Jugoslavija možda jeste bila vještačka tvorevina, jer je u sebi imala pritajeno bijesne pse, ali ona danas izgleda moderno nad ovim raskrojenim narodom koji je u svoje srce ušio srednjovjekovni mrak. Ako je Jugoslavija bila „tamnica naroda“ onda su ovi narodi danas u najblažem slučaju psihijatrijski fenomeni.
Dakle ludnica. Ludnica sa nekoliko odjela po težini slučaja. Onda smo ustanovili gdje je rak kod bolesnika. Rak mozga koji pritišće centar za agresiju i pojačava dejstvo iste. Danas se nalazimo na sedativima koji su propisani u kliničkom centru Dejton. primili smo inekcije, strpali su nas u svoje sobe i čamimo ovisni o ljekovima, finansijskim konstrukcijama, MMF donacijama, gledajući svakog časa kada će vizita, izvirujući iza rešetaka, nadajući se da će tableta srediti kratkoročno problem koji imamo. Od jutra do mraka se kljukamo tim jeftinim sedativima i infaltilno (dječije, nezrelo) plačemo nad svojom sudbinom, odbijajući da vidimo problem koji je pred nosom. Nećemo da prihvatimo da smo napravili nered u stanju rastrojestva, već se i dalje nadamo da će nam se otvoriti vrata raja koja će nam rukama odškrinuti mrtvi, romantični, veliki nacionalni junaci. Ne želimo da prihvatimo realnost i odlazeći u gladnu, bestjelesnu mitomaniju mi tvrdimo da smo u pravu. Svi odjleli ove Jugoslovenske ludnice su u pravu na svoj način i niko nikom ne popušta. Ovo ne znam dokle će trajati, al mislim da je metastaza prsla. Ove ludnice će se zatvoriti vrlo brzo, jer će pacijenti da umru.
Vjerujući u zagrobni život, izjavljujemo da je naša ideologija besmrtna, nadajući se da će generacije da nas slede. Ne daj bože, al ništa nije isključeno. Plašim se da se gore ne dogodi. Plašim se još jednog napada šizofrenije, još jednog ratnog pokliča u kom će se desiti jedan Jasenovac, jedna Srebrenica, jedan Kragujevac. Plašim se da neće svi da umru, koji su ovo napravili, plašim se, sa razlogom se plašim. Plašim se jer poslije svih terapija koje su primjenjene u istoriji i koje su dovele do izlječenja nešto je preživjelo i bolest se vratila. Plašim se da ako ne umru svi ovi akteri, da će se ponovo javiti „mesija“ koji će nas odvesti autostradom pakla i stradanja u ime najboljih namjera. Plašim se sebe, da me ne omađija kakav vrač. Plašim se mehanizma koji umije vješto da me ugradi kao dio il bar šraf. Ne želeći da budem dio mahanizma, plašim se da ne postanem višak dijelova, pa me ne bace u visoku peć i ne pretope od mene neki važan dio za njihovu mašinu. Plašim se ludih naučnika koji će mengeleovski sprovesti eksperiment nad ljudima gdje ću i ja biti zamorčić.
Ustvari pravi moji strahovi su sledeći;
Plašim se novokomponovanih kretena sa rasponom znanja od parmenida preko Svetog Save do Nikolaja Velimirovića, koji ne znaju da je Stiv Jobs napravio onu spravicu na čijem displayu oni drže kao pozadinu Trojeručicu. Plašim se likova koji u svakoj rečenici zahvaljuju bogu, a razgovor počinju sa „pomoz Bog“ ili onih koji pozdravljaju sa „Bok“ dok računaju kako da ti uzmu novac, svoju bezličnu uslugu naplate duplo i ne urade ni toliko bezlično malo. Plašim se onih koji će na svaku tvoju cigaretu da te podsjećaju kako ćeš da dobiješ rak, a možda će ti prije odsjeći nogu, jer to nije po božjem pravilu, nekog boga, neke religije, neke dogme i nekog morala. Plašim se onih koji će da ti morališu kako ne treba da izvadiš novi biometrijski pasoš jer ćeš primiti đavolji žig sa tim, a oni su ga već izvadili krišom da ne vidiš i čekaju da pobjegnu prije tebe iz zemlje. Plašim se onih koji nose krstove oko vrata i mrze muslimane, a meni govore kako sam izrod samo zato što sam komunista. plašim se onih koji bi i sutra bili u stanju da zakolju čovjeka samo zato što je druge vjere ili nacije, a svoj zločin bi pravdali voljom božjom. Plašim se onih koji negiraju zločine iz prošlosti i iskrivljuju podatke žrtava, te barataju podacima nacionalnih statističkih agencija, koje su mjerodavne koliko je bio mjerodavan ABVER, (nacistička obavještajna agencija) svojevremeno. Plašim se lokalnih političara koji nemaju osjećaj za prostor i vrijeme, jer njihov rad je podređen sigurnim dnevnicama, a nauštrb odgovornosti, pa može doći do njihovog povampirenja, kad dođe ideologija koja će bolje plaćati njihov nerad. Plašim se uopšte mjenjanja košulja i čarapa, jer smrdi od glave, a promjena gardarobe i zastava neće puno pomoći da smrad nestane. Plašim se plišanih maskota koje su postavljene za veće političare, na čelo ministarstava koja opstaju kroz prosidbu novca od svijeta, te tim zadovoljeni ne trude se da stvore novac, već da donacije koriste u svoje lične dohotke. Plašim se ljudi koji sve to vide i ćute, e njih se najviše plašim, jer oni su spremni da budu topovsko meso bez ikakvog podpitanja, bez dileme, bez razloga i bez mozga. Plašim se svih onih koji svoju kritiku usmjeravaju na ljude koji bi da bunt smatraju sredstvom za ostvarivanje ciljeva za opštedobro. Plašim se ljudi koji ne vjeruju u kolektivnu borbu. Plašim se pasivne gomile i ljudi koji rade za male plate. Plašim se sebe, jer sam pun svega i ne vidim način kako da se ispraznim nego da eksplodiram i nestanem u obliku jedne velike pečurke koja će obasjati horizont kao što je Mali Dečak obasjao Hirošimu.
Sve će početi opet romantično i sve će nas poraziti romantika srednjovjekovnog pogleda na današnjicu u toj sutrašnjici, jer mi ne znamo drugačije.