Pismo jednom Rajku
Uvjerih se ovih dana u istinitost izreke koju je jednom prilikom izrekao Clint Eastwood, a koja glasi : “mišljenje je kao šu..k, svako ga ima.” To, u kombinaciji sa činjenicom da je internet takav medij koji omogućava apsolutno svima da kažu bilo šta, može da bude jako nezgodna stvar. Kažem to iz razloga što sam prije nekoliko večeri lutajući internetom slučajno nabasao na…pa, ne znam tačno šta, ali neki kažu da je to blog, pa ću i ja da ga nazovem tako. Čitajući ga u početku sam se smijao, jer je izgledalo kao da neko pokušava da na brz način, bez puno razmišljanja i obzira zabavi onog ko čita. Možda bi i ostalo na tome da nisam uočio kako se kroz tekst provlače jako ozbiljne poruke uvrijeđujućeg i prijetećeg sadržaja prema populaciji koja sigurno ničim nije zaslužila tako nešto. Njegov autor, da li zbog pogrešne psihijatrijske dijagnoze ili pretjerivanja u konzumiranju propisanih lijekova, vrlo se oštro okomio na studente i buduće akademske građane ove države, pa kao pripadnik te grupacije odlučih da mu napišem i objavim ovo pismo, ne bih li tako možda nakratko uspio da vratim jadnička u realnost iz koje je pobjegao.
A to pismo upućeno je jednom Rajku, nekad poznatijem kao Izvršni sekretar vladajućeg nam SNSD-a iliti ga u narodu prozvanom Dodikovom Gebelsu. Htjedoh napisati gospodinu Vasiću, ali niti je dotični zaslužio da ga se naziva gospodinom, niti bih želio da ga zamaram time da sad mora da otvara neki riječnik kako bi potražio definiciju te riječi pošto se vidi da mu je značenje iste apsolutno nepoznat pojam. Ionako se po njegovim nazovi tekstovima vidi da u njega vrlo rijetko zaviruje, kao između ostalog i u bilo kakve knjige (ono što je sam napisao se ne računa) pošto mu je vokabular siromašniji od republičkog budžeta i blog mu se osim mnoštva vulgarnosti i duhovitosti u pokušaju, uglavnom sastoji od gramatičkih pogrešaka. Stoga se, primjećujući način na koji piše, iskreno nadam da mu, ukoliko negdje na ovaj tekst naleti, ove rečenice nisu previše dugačke i teške i da se neće već na samom početku izgubiti negdje na sredini jedne i doživjeti potpunu mentalnu blokadu. Pa eto, da počnem.
Započeo bih ovo pismo jednim pitanjem. Bojiš li se, Rajko? Uvjerili smo se da savjesti nemaš, pa te neću pitati stidiš li se. Samo me zanima bojiš li se. Da nisi kojim slučajem u zraku namirisao skori pad sa te visine na kojoj letiš pa te obuzela panika? Vjerujem ja da tebi nije lako nositi sav taj gnjev u sebi, teret je to, ali da li te ikada bude strah od toga prema kome ga usmjeravaš? Vidim da si se ovih dana okomio na studente. Iskreno, ponadao sam se da to iz tebe progovara neki oblik krize srednjih godina i ljubomore koju osjetiš kada vidiš našu mladost za kojom ti sada možeš samo da žališ. Ali nije to istina, zar ne? To bi bilo previše jednostavno. Nazivao si nas kopiladima. Preteške su to uvrede da bi bile plod čiste ljubomore. Strah je tebe, Rajko, samo ti ne znaš šta da radiš. Jer, vidiš, ove koje ti danas nazivaš kopiladima sutra će da budu odrasli, zreli ljudi. Završiće svoje obrazovanje i zauzeti položaje za koje su se školovali. Preuzeti vlast i sve njene funkcije. Postaće bitan element ovog društva. Misliš li da će zaboraviti tvoje riječi? Uvrede koje si izrekao na račun sinova i kćeri ljudi koji su polagali živote i prosipali krv da bi ova Republika nastala i ti imao funkciju sa koje si odskora skinut. Gdje je tvoje ordenje koje si zaslužio boreći se da stvoriš ovo društvo? A ukoliko si, žali Bože, nešto i uradio po tom pitanju sramiš li se što onda vrijeđaš djecu svojih saboraca? Sugrađana? Djecu radnika, boraca, invalida, poginulih, nestalih, penzionera i mnogih drugih. Ili si prosto toliko zaslijepljen svojim strahom da u svakom od nas vidiš stranog plaćenika? Nismo mi te sreće da nas neko plaća što se bunimo. Mi se bunimo jer moramo, jer nam je voda došla do grla a vi ste pokrali sve čamce za spasavanje. Bunimo se jer takvi kao ti žele da nas otjeraju, da zadovolje svoje komplekse tako što će nam se smijati kako bi se osjećali bolje u svojoj koži. Teško nam je jer smo mladi i puni života, a vi pokušavate da ga ugušite u nama . Teško nam je jer želimo da ovoj zemlji budemo ponos, a dobijamo samo prezir. Sigurno da tebi, tu na vrhu, nije lako shvatiti da postoje oni koji se neće prodati tek tako. Možda se u tvom svijetu sve može kupiti novcem, ali postoje stvari koje nisu na prodaju. Revolt studenata nije nešto što ima cijenu, a o štetnosti i lošoj namjeri naših protesta raspitaj se kod građana koji nam u prolasku ulicama mašu sa prozora i trube u znak podrške iz svojih automobila. Prepoznali su oni da je ovo naša borba i za njih. To što si se ti osjetio uplašenim više govori o tebi nego o nama.
Za kraj, dragi Rajko, želim samo da ti skrenem pažnju na jednu stvar. U svom poslijednjem “ispadu” (da se kulturno izrazim) na svom blogu, napisao si : “Zahvalite Miloradu Dodiku na njegvoj ljudskosti, dobroti i demokratiji. Da sam ja Prijesednik nikad sa Predsjednikom Države ne bi potpisali Povelju.” (citiram u original). Vidiš Rajkane, time si zapravo otkrio jednu važnu činjenicu. To je da postoji razlog zbog kojeg ti nisi “prijesednik”. Jer, nikada sluga ne može da bude vođa. A to je upravo ono što ti jesi…Samo blijedi sluga.