Ni sunca ni mjeseca, samo crno crno nebo iza šarene zavjese. Crno nebo iza koprene i vela obmane, crno nebo prazno i bistro, bez zvijezda, sa par razapetih krvavih snova i vrištavih nada koje zavijaju i jauču stoljećima. Čvrsta stoljeća koja bezobzirno i bezbrižno stoje zakovana danima, a vrijeme u pješčanom satu curi i curi. I ono je sebično, nije ga briga. Svuda sebičnost koja curi i proljeva se po bijelim plahtama po kojima su u jednu ravnu liniju poredana novorodjenčad rođena bezbrižna i sretna; i nesvjesna da će za samo par trenutaka u vječnosti crna tinta biti po njima kao pečat. Obilježeni su i iznenada njihove prirodne suze rođenice postaju suze očaja i vječne tuge za onim što su trebali biti. Plaču bebe, plaču stolovi, televizori, plače kauč, plače zelena saksija na daski od prozora (i ona postaje crna!). Plaču svi, samo nebo mirno stoji, potpuno ravnodušno nad svime što se događa, nebo gleda svoje podanike koji se sinhronizovano naklone i zahvale nad svim bolestima i pošastima koje su im date. Ti glupi, glupi zahvalni podanici i to zlo nebo. Odjekuje čvrsti smijeh, zvonki smijeh, smijeh prkosa i imperativne vlasti. Ja gledam u to nebo u gledam u te ljude. Zaplačem, pa se nasmijem, a onda pljunem iz sve snage na nebo. Shvatim da to nebo mrzim najviše.
Onda legnem među bebe, tamo najlakše i najneprimjetnije mogu da plačem. I tad plačem duže nego ikad i jetkije nego ikad. Plačem i iskrenije, a onda se sasvim normalno pravim da plačem zato što sam tek rođen. Pravim se jer želim da je tako: želim da sam neiskvaren i nov, želim da sam smotana bijela, ispeglana plahta u vakuumskoj kesici. Dođu onda i pomiluju me po glavi, jer oni su sretni kad sam ja tako običan i kad plačem tako jako. Smiju se kao dobronamjerno i miluju me po glavi i ja bih najradije te ruke da odsiječem i da ih udaram jako i dugo čekićima, daskama ili da ih pržim svijećama dok ne poplave, izgore, nestanu i odumru.
Sve bih to ja radio, ali ruku nemam. Nemam udove, nemam usta, nemam jezik ustvari: u ustima je rupa. Ta rupa mi smeta, ali ne smeta mi toliko koliko mi smeta to što imam oči i to oči koje funkcionišu savršeno dobro. Ja bih da nemam te oči, jer sa očima koje bistro i jasno vide sve teško je. Kud baš one jedino rade?