U ono tmurno vrijeme kad je rat prebirao svaki pedalj moje države rođen sam u blizini malenog zaseoka, u izbjeglištvu, u sjeni drveta bukve. Iz tog vremena sjećam se lica svoje majke čas prestravljenog nakon svakog iznenadnog šuma pa ponovno sretnog kad pogled joj se sretne sa mojim. Svoje najmlađe dane proveo sam na njenim mirisnim plećima, osjećao sam bat njenog srca iz dana u dan vrlo blisko mojem. Naime, nikada nisam prohodao. Mnogi su joj govorili da me ostavi negdje uz put, jer skrivati se u to doba, kažu, nije bilo lako. “Nikad”, govorila bi. “On je jedini dokaz da je moj Izet bivstvovao. On je dar za mene, dar od uzvišenog i u njegov poklon niti njegove odluke ne želim sumnjati niti jednog momenta.” Nikada nije tražila pomoć od bilo koga mada mi je pričala da uvijek pomoći je bilo. Uvijek je bilo i biti će dobrog svijeta. I dok su se moji vršnjaci igrali skrive i trčali oko kuta svojih majki ja sjedio sam u hladovini i igrao igre riječi i učio sam.
Zamršenom igrom ljubavi, patnje i znoja borila se za moj opstanak kao lavica za potomke svoje. Nakon skoro četiri godine takvog života dospjela je na asfalt, u veliki grad, među ljude koji su joj pomogli u njenoj borbi, podržali je i veličali njene napore. U doba ludila svaki život je vrijedan, makar bio polovan kao moj. Kad sam uvelike postao svjestan njene požrtvovanosti i odricanja učio sam još jače. Nedostatak s fizičke strane učinio je prednost mom intelektu i napredku mojim drugim ekstremitetima. Ta imao sam deset prstiju ruku, polovan računar i kolica neke humanitarne organizacije. I dok su moji vršnjaci igrli fudbala ja sam, pa, trudio se biti mobilan i učio sam.
Vrijeme je činilo se brzo prošlo. Mati je izganjala papire za van. Život samohrane majke sa hendikepiranim djetetom nije bio nimalo lak a u stabilnim državama, saznala je, živjelo se mnogo lakše. Moja država ostala je daleko iza nas. Pošast rata vratio ju je mnogo godina unazad i tu nije bilo prostora, vremena niti strpljenja za nas. Nisam pao u očaj. Ne zbog majke. Ako se ona trudila biti jaka ja ću biti još jači. Pa šta ako noge me ne služe. Dobio sam izuzetno dobra kolica, išao u izuzetno dobru školu, naučio jezik a mati se odrekla mnogih sebično ženskih stvari da meni bi kupila dobar računar i obezbjedila mi dobar život. Nisam oskudjevao. I dok su moji vršnjaci zavodili djevojke i izlazili u diskoteke ja… učio sam.
Stipendija mi je otvorila vrata pristupa poslu u dobrostojećoj tvrtki. Radio sam i studirao. Rekli su da sam genije i da se za takav kadar vrijedi nadmetati. Danas, kao srednjovječan muškarac, mlađi partner u firmi obezbjedio sam majci pristojan život. Lavica više ne treba ići u lov. Lovinu joj donose drugi. I za to su dobro plaćeni. I danas kaže da sam ja njen najvrjedniji dar, dar od njega i posvema mu zahvaljuje na svakom koraku. Njena odricanja bila su vrijedna svake kapi znoja i svake suze što prolila ju je. Klanja svih pet vakat namaza, daje zekjat, a na hadž je planirala sljedeće godine ići jer kaže sad može. Njen dar kaže dobio je sopstveni dar. Hoće da kaže vrijeme mi je za ženidbu. I ne žalim se.Selmaje dobra žena, lijepa, duhovita i znam da me voli na jedinstven način, pun odricanja s jedne strane i pun dobitaka s druge strane. Složila se da usvojimo dvoje djece iz rodne mi zemlje. Dvoje djece što roditelji odrekli su ih se. Dvoje djece, dar ljudima od njega koji nisu bili dovoljno hrabri boriti se za sopstvenu, zdravu djecu. Ja hoću jer vrijedi. Ja hoću jer mogu. Ja hoću jer želim. Ja hoću jer imam takvu majku i moju Selmu. I, konačno, dok moji vršnjaci organizuju porodične zabave organizujem ih i ja i i dalje učim.
Život je dar sam po sebi. Kako se budemo odnosili prema njemu toliko će biti i vrijedan.