Danas sam sebe opet dovela u opasnost da izgubim posao. Tako je bilo i juče. Moguće i dan prije tog pa i u onom koji je prethodio tom prijašnjem navedenom i dok se osvrnem iza sebe, primjećujem da sam konstantno, pomalo pognute glave, ipak koračala skliskom ivicom uručenja otkaza u ovom frigidnom sistemu obrazovanja. Kažem “pognute glave” jer sam sakrivala svoje, u razumijevanju moćnika koji sebe nazivaju prosvjetiteljima srpske djece, “doušničko – izdajničke -kandićevske” metode poučavanja prekrasnih, mladih umova..koje ja, pak, ne umijem podijeliti na srpske, hrvatske i bošnjačke, francuske ili kineske. Ta, zaboga, ja podučavam djecu a sva djeca ovog svijeta prelijepa su u svojoj naivnosti, sitnim lažima zbog kojih vam zatitra osmijeh u uglu usana i neutaživoj radoznalosti koju ne treba ideološki otrovno gasiti. I na koncu, kažite mi vi, šta su to kandićevske metode poučavanja? Jer ja zaista ne znam. Kao što ne znam ni gdje iznalazite takve rogobatne verbalne konglomerate kojima je cilj uništavanje svakog traga zdrave kritičke misli. Srce pumpa krv u aorte na isti način na svim stranama svijeta. Ali u javnom prostoru učionice, jedno srce u Banjaluci ispravnije daje život nego jedno srce u Sarajevu. Zašto? Jer je predsjednik tako rekao a ako je to predsjednik rekao, onda mora da je tako. Aksiomi ne trebaju dokaz. Sve što atakuje na aksiom je jeres. Slijedeći tu misao, ja sam je ja počnila. Jednog sam dana tiho naglasila svojim učenicima kako je misaona konstrukcija schizofrenika u biti savršena..tako savršena da joj i dah lahora savršeno pristaje..sve dok se ne sagleda osnova na kojoj je ta misaona građevina ponikla. I gle, odjednom! cijela konstrukcija se urušava, pršti na sve strane i ne preostaje ništa osim patosa i krhotina umobolnosti.
A onda se desilo da su me danas moji učenici upitali da li mi živimo u sistemu diktature. Moji prekrasni, pametni učenici. Čak su i oni, tako mladi, shvatili da ovde nešto nije u redu. Naime, razgovarali smo o definiciji totalitarnog režima. I koliko mi je moj skromni modus znanja dozvoljavao, objašnjavala sam im ulogu Vođe, Partije i ideološke igre kojom se slave prethodno pomenuti Vođa i Partija ili pak pojedinačno, jedno od njih dvoje, sve sa ciljem da se na jednom ograničenom prostoru, u sitnom momentu vremena, kreira društvo ispranih mozgova. Tad sam načinila (opet!) iskorak van insitucionalno propisanog prostora izražavanja i zamolila ih da uporede govor različitih medija u našem entitetu. Zamolila sam ih da promisle na koji način je jedino moguće da bude oblikovana svijest onog starca koji živi u zaseoku na Romaniji ili Manjači, udaljen potpuno od, kakvih, takvih, urbanih tokova. Ma, naravno da je njegova politička svijest potpuno oblikovana radom RTRS-a ili kakvog sličnog medija (lično se zgražavam gledanja programa navedenog medija) i naravno da na izborima on neće glasati ni za kog drugog osim za onog za kojeg se konstantno, poput nesnosnog zvuka bušilice u mozgu, propagira da je spasilac nacije. I time ideologija vrši svoju funkciju na jednom polju.
No, time njezina glad nije zadovoljena. Ona mora da napadne, rastrgne i proždre i ono što je najčistije, najnevinije. Sistem obrazovanja. Ona mora da uništi misao koja bi da misli zdravo o svijetu oko sebe, koja bi da živi i da se raduje. Ona mora da napadne sve elemente koji se kvalifikuju kao tuđi i infiltratorski, kao oni koji će da unište, teškom mukom, zasijano sjeme nacionalizma, šovinizma, ksenofobije.
Ona bi da dokrajči i mene, koja ću do poslednjeg daha da branim humanizam i toplinu u svom izrazu dok izgovaram Senekine riječi,kojima on opisuje cijeli svijet kao svoj dom. Seneka, taj isti svijet je i moj dom.
Da, mi živimo u totalitarnom režimu i da, zbog činjenice da sam tome danas podučavala svoje učenike, meni prijeti otkaz.