Ošo na živcima
Ma nešto ja vamo sa samim sobom.
Mama je u klimaksu, a ni ja se baš ne osjećam nešto bolje. Sve živo mi smeta, naročito ljudi. Sve nakaradno, ubij Bože! Još kad mi neko kaže kako da pričam, mislim i pišem mogao bih ga u top strpat i ispalit u nepovratnost. Nije sve tako crno, ponekad me obasja i vlastiti smiješak, kao danas kada sam pročitao neke Sidranove zapise: „Oni koji me prvi put slušaju, misle da ja nisam dovoljno školovan čovjek, pa govorim rek’o, kaz’o, neću da kažem rekao, kazao. Smatram da nas niko ne treba prisiljavati kako da govorimo. To nije uredu, to je u velikom neredu.“ Nešto mi milo oko srca kad i ja mogu s nečim ili nekim da se složim, pogotovo sa mislima i riječima jednog akademika. Stvarno je naporno kada čovjeka društvo tjera da misli nametnutim normama, govori uspregnutim „književnim“ jezikom, oblači „pristojnu“ odjeću i da se kreće u pogodnom društvu kako bi bio podoban. Društvo čovjeku neda da bude čovjek, tjera ga da bude dio lako upravljive gomile, da se stopi sa prosječnošću i postane mizeran. Grozno! A tako je od pamtivijeka.
Ako ne platiš globu crkvi neće ti biti oprošteni grijesi. Gorjet ćeš u paklu!!! Plati i biće ti oprošteno! Ti si grešan! Ti si rođen grešan! Pokaaaaj seee! Kao iz filmova strave i užasa. A čovječanstvo poput prosječne plavuše plati globu, neki zato što su plavuše, a neki samo da nebi bili crne ovce. Neka mi oproste plavuše i ovce. Neki dan se jedan efendija dere sa tevea kao iz opere Ero s onog svijeta objašnjavajući kako je to u paklu i kakva je vatra. Ma kakva Sahara i Australija, kakvi bakrači. To ti je eto gore neg u visokoj peći. Uživio se efendija toliko kao da je išao u pakao na ljetovanje pa nam prepričava utiske. Božemiprosti, pa se pitam KO JE OVDJE LUD!?
Jednog dana kad narastem i postanem predsjednik neću glumiti misicu Da rata ne bude, Za mir u svijetu, krzno i tako to. Pusti kraju, mani se ćorava posla. Prvo ću da promijenim ovaj nakaradni ustav u ovoj nakaradnoj državi. A onda ću da se pozabavim rebalansom budžeta uz konsultacije sa Svetlanom Cenić. Nedostaje jedna veoma bitna stavka. Stavka za mrtve! Kada nam država neda da živimo, neka nam onda plati da umremo. Ja glasam za besplatna grobna mjesta i besplatne sahrane. Ovi iz vjerskih zajednica imaju monopol i daću sve od sebe da im razvalim biznis. Da, objavit ću im rat i zguliti krzno sa njih dok oni nisu zgulili sa nas kožu.
Da, lud sam! I ne pada mi na pamet da demantujem.
Lud, ali nimalo glup!