O književnosti upošte ne treba govoriti. To je svakom individualno jedna zasebna kategorija vrednovanja, ukusi, stremljenja, parametri, trice i sitnice. Mislim da nije odviše reći jedan latinski stereotip „De facto“ pa ga nadovezati na „De gustibus non disputandum“ jedino je pravo mjerilo ka nekom pravičnom riješenju gdje niko neće biti oštećen i naći se uvrijeđen.
Međutim, treba izdvajati stalno sopstveni osjećaj kao jedan standardni, autohtoni i nadasve individualni način da kažeš, – šta ti to leži na duši, a što je neko stavio na papir. tako sam se potrudio da objasnim jednu veliku stvar u svemu ovome.
Meni dakako leži na duši to što se, ne da se ne raspravlja o književnosti, već je to onaj naj-smoreniji dio života koji tek na prašnjavim policama biblioteka pronalazi sopstveni zaborav i gdje se još po neki miš zna okoristiti o korice neke stare knjige i gdje bibliotekari boga mole da niko ne uđe u tu instituciju, jer su navikli da tihuju u sopstvenoj mirnoći i praznoći, među mrtvim pjesnicima, među buntovnicima čije revolucije liče na bajke, a djela na groblja.
Ustvari to i jesu groblja. Biblioteke su groblja. Na njihovim policama bjesni Robespjer u masama pred revoluciju, Šekspir se zamlaćiva dodjeli glasova eteričnim fantomskim kraljevima, a Remark pokušava da početkom egzistencijalizma desetkuje svoje vojnike, te u tome mu pomaže Sartr i Kami.
Drugim riječima, kome je još do mrtvaca.
…Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
Do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
Što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan…
(Lament nad Beogradom – M Crnjanski)
Ali ta fama nestaje na pojavu živog stiha. A ta fama nestaje kad se pojavi On, Sumatraizam i egzotična elegija zaboravu. To je zaborav, tu se stiču navike o prolaznosti i nestaju velike ideje. Sve je u sumatraizmu podređeno nestanku bivšeg i nastanku budućeg. Ove riječi plemene, one pobuđuju bezvremene i jasno ocrtane ledene gore i blago našom rukom ih sklanjaju u sistem jedne velike ideje koja se još rodila nije. Crnjanski je vizionar iznikao iz sopstvene taštine buntovnika, čini mi se da još nije mrtav, da je njegov „Beskrajni plavi krug i u njemu zvezda“ gola i nasušna istina, iako je i niknuo u sumatraizmu koji još 1920 – tih boluje u peru njegovom, ali se lamentom tek otkriva i vaspostavlja ugroženosti nad literaturom do tada.
Usudio sam se da napišem ovo, što ćete čitati dolje, usudio sam se da pomen dam svemu što je bilo tako živo u tom pravcu ka licentia poetica sumatraizmu.
ODGOVOR SUMATRI
Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
Pomislimo: kako su tihi, snežni
vrhovi Urala.
Milošu Crnjanskom
Potkovani traktori sa hiljadama konja,
jure prašumom.
Desetkovana stabla leže,
od kapitalističke požude.
Mrtvi Sumatraizam dijeli istrošene stihove,
na tezgama privatnih biblioteka.
I svega konačno nema.
I sve se konačno prodaje na licitaciji.
Javlja Tanjug da je nabujala rijeka
Da su sile osovine same sebe nadmašile.
Kako bi bilo lijepo da je potok rumeno tekao,
da je neko konačno rekao ime pjesnika.
Da smo zbilja bezbrižni laki i nježni,
Da se budismo noćima sa osmjehom na mjesečinu.
Zapete strijele bi bile naše vodilje ka brdima,
da ih milujemo makar sa mukom.
Te vrhove Urala i ledene gore,
„blago našom rukom“.
Ustvari da ne bih došao u situaciju da objašnjenje dajem kao blagovremeno Crnjanski za originalnu i začetničku pjesmu, reći ću samo to da stihovi u poređenju sa njegovim imaju karakteristiku jedino u tehnici, a da osnova ideje, za moju pjesmu, potiče od nasušne borbe da se objasni neobjašnjivo i da se talas bjega od minulih ratova utoli i utopi u moru svakodnevnice.
Nadam se da ovo neće biti samo puko objašnjenje jedne pjesme, jer mi i nije cilj da objašnjavam njen začetak, već navedem neke nove generacije da razmišljaju o najreprezentativnijoj grani književnosti, a to je poezija.
Kako poezija nije bauk i kako u životu mladog čovjeka nije samo fiziološki motiv, već i onaj duhovni, nudim vam razmišljanje o bezvremenom i uvijek savremenom, kao i to da još sve nije napisano i da se još neke stvari pišu. Dakle savremena je poetika u svim vremenima, a ona će uvijek i biti za veliku intelektualnu manjinu nešto najvrednije, zato ne zaboravljajte je i „sumatru“ doživite.
„ Sad smo bezbrižni laki i nežni“