Neko mi je jednom pričao priču o nekom liku koji je toliko želio da živi u nekom drugom vremenu. I onda, paf, jedno jutro probudio se u tom nekom drugom vremenu. Bio je presretan jer je konačno dobio priliku da vidi kako žive ljudi u, po njemu, zlatnom dobu čovječanstva. Zlatno je to doba uistinu bilo. Zlatno je to doba uvijek. I junak te priče otkrio je za to zlatno doba samo jednu stvar; a to je da je imalo itekako maštovite istoričare koji su znali kako to da svoje doba predstave što sjajnije. Otkrio je, doduše, on i još jednu stvar. Otkrio je da se nije pomaknuo iz svog doba ni malo. Ni makac. Jeste bila kalendarski druga godina, drugi mjesec i drugi dan, ali sve ostalo je bilo isto. I uvijek je isto. Nikada se nije mijenjalo. Samo su se igračke mijenjale. Gledajte, ja sam laik. Ne znam mnogo. Znam dosta, ali ne znam mnogo. Ali ta ustaljenost vremena, ona mi je nekako uvijek bila poznata, pod kožom da li. Ne znam stvarno. Ova priča nije svakako jedina, nije ni prva ni poslednja. Kroz istoriju, odmetnuo bi se neko od memle svakodnevice i dobro se zagledao u ono “Juče” i u ono “Sutra”. Jedina evolucija, danas i u proteklih par hiljada godina, kod modernog čovjeka postoji u njegovim saznanjima. Ništa više. I ništa manje.
Ja bih, eto, volio tako da se probudim jedno jutro negdje u Engleskoj u sedamnaestom ili osamnaestom vijeku. Onda bih otišao i našao ga, kleknuo pred Njega i rekao mu: “Oče, spasi me!” U svoj svojoj strogoći, On bi me samo prekorio i možda poslao na šibanje, ali bio bi sretan jer je dobio glinu za oblikovanje. Ali ono što bi se stvarno deslio, da Albert kojim slučajem nije u pravu, jeste da On ne bi bio nikakvo mitološko biće, nego samo jedan mnogo neurotičan i sitničav lik pored koga se jednostavno ne može izdržati. Bio bi loš predavač, jer ne želi da prenese znanje, bio bi još gori otac, jer ne želi nasljednike, jer želi podanike.
Volio bih se isto tako probuditi nešto kasnije, u Francuskoj, u osamnaestom ili devetnaestom vijeku da upoznam i Njega. Oni vješti lažovi istoričari vjerovatno su i o njemu lagali. Ali on je barem bio učitelj. To je volio, pored toga da zuri Bogu u zjenice.
Ali za svim tim ni nema potrebe. Jer ako je suditi po Krletu i društvu, sve je to ciklično. Juče se samo po danas razlikuje od sutra. I tu leži sva mudrost. To nam je čak i onaj riječki Samoubica rekao još prije sto godina.
Vrijeme je ništa do li pijeskova. Odvratnih malih zrnevlja koja zadiru po kožu, pod nokte, zabadaju se u kapke i stružu vid iz očiju. Ali je barem svuda isto. Kada jednom vidiš Vrijeme, vidiš ga stalno i vidiš ga istog i nepromjenjenog. I kada mi odemo, doći će drugi, koji su isti kamen kao i mi, ni po čemu različiti. Možda imaju druge spoznaje, ali ideje su uvjek iste, kao i brige. Dvadeset prvi vijek, kao i svi prije njega, nije izmislio ništa novo