LAŽNI MIT O NOVOM SVJETSKOM PORETKU Članak V: Hladni rat

Hladnim ratom naziva se period razvoja međunarodnih odnosa poslije Drugog svjetskog rata, koji je označio krajnju zaoštrenost u odnosima između velikih sila. U njegovoj osnovi stajali su suprotstavljeni odnosi između SAD i SSSR, kao i uspostavljanje socijalističkog poretka u Istočnoj Evropi. Zapravo, Hladni rat je sprovođenje politike sa „pozicije sile“ od strane velikih država, radi ostvarivanja političkih ciljeva, a da ipak ne dođe do opšteg ratnog sukoba. Hladni rat su obilježili obostrano nepovjerenje, sumnjičavost i nesporazumi. SAD je optuživao SSSR zbog širenja komunizma širom svijeta, a SSSR optuživao SAD zbog imperijalizma i kontrarevolucije. Korejski rat, Vijetnamski rat i rat SSSR-a protiv Avganistana predstavljali su samo neke od oružanih sukoba dvije ideologije, mada se SAD i SSSR nisu u njima lično sukobile, već kroz naoružanje drugih zemalja. Hladni rat je bio na svom vrhuncu tokom 1948-53. godine kada je došlo do Berlinske blokade, formiranja NATO-a, pobjede komunista u Kineskom građanskom ratu i Korejskog rata. Druga situacija neprijateljstva osjetila se tokom 1958-62. godine zbog Kubanske krize.

Ideološko polarizovanje svijeta manifestovalo se u blokovskog svrstavanja. Severnoatlantski pakt ili NATO osnovali su 1949. godine ministri spoljnih poslova SAD, Velike Britanije, Francuske, Holandije, Belgije, Luksemburga, Norveške, Islanda, Kanade, Italije, Portugala i Danske. Njegovo sedište bilo je u Briselu, i osnovni zadatak bio je da spriječi prodor Sovjetskog Saveza u zapadnu Evropu. Države na zapadu i članice NATO pakta sa ideološkog aspekta su bile kapitalističke i vjerovale su u privatnu svojinu nad posjedima i poslovima. Sljedeći bitan trenutak nastupa kada je Sovjetski Savez saopštio da posjeduje atomsku bombu, a u Kini su na vlast došli komunisti. Poslije Staljinove smrti (1953.) malo je popustila napetost u međunarodnim odnosima, ali su ipak 1955. godine SSSR i zemlje istočne Evrope stvorili Varšavski pakt kao odgovor na NATO. Njegove članice bile su SSSR, Bugarska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka, Mađarska, Poljska i Rumunija i Albanija). Imao je svoje organe, jedinstven generalštab i svoje sedište u Moskvi.

Međutim, kako predmet istraživanja nameće potrebu da hladnoratovski period posmatramo u kontekstu stvaranja novog svjetskog poretka moram naglasiti kako tadašnje ideološke podjele činile su samo spoljnomanifestacioni paravan za prikrivanje američkih hegemonističkih interesa.  U 1950-im se godinama nafta je bila svakodnevna potreba. Naftne su kompanije zgrtale ogromne zarade na prodaji nafte, za dolare, novom svjetskom tržištu. Automobilska industrija i s njom povezane industrijske grane postale su pojedinačno najveća grana američke privrede. Milijarde dolara iz američkih poreza slijevale su se u izgradnju infrastrukture modernih nacionalnih autoputeva, a izgovor je bio da su brzi autoputevi potrebni za evakuaciju gradova u slučaju nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom.[1]

Najveći je problem hladnoratovskog perioda bio nabavljanje dolara za plaćanje uvozne nafte američkim i britanskim naftnim magnatima, koji su na svjetskom nivou kontrolisali naftni promet. Upravo je primjer italijana Enrika Matija (Enrico Mattei)[2] najbolji pokazatelj karaktera američke hladnoratovske hegeminije. Po njegovoj ideji izgrađena je gasovodna mreža dugačka 4.000 kilometara do industrijskih postrojenja u Milanu. Međutim, potreba za naftom i gasom Matija dovode na međunarodnu scenu. 1958. godine Mati je potpisao izvanredan sporazum sa SSSR za isporuku od 2,4 miliona tona nafte godišnje, za period od pet godina, sa posebnom povoljnošću jer će se nafta plaćati u naturi, u obliku isporuke naftnih cijevi velikog prečnika. U to vrijeme SSSR je imao očajničku potrebu za naftnim cijevima velikog prečnika, a nije imao industrijskih kapaciteta za proizvodnju istih. Italijanska Vlada je izgradila čeličanu u Tarantu, sa kapacitetom dovoljnim za isporuku 2 miliona tona cijevi širokog promjera godišnje.To je trebalo omogućiti izgradnju ogromne mreže naftovoda kojim će sovjetska nafta stizati iz predjela Volge i Urala do Čekoslovačke, Poljske i Mađarske. Tim naftovodom je trebalo stizati godišnje nekih 15 miliona tona sovjetske nafte u Istočnu Evropu, šta je dalje trebalo značajno privredno i strateški ojačati SSSR.  Potom Mati sklapa niz sporazuma sa Iranom, Egiptom, Marokom, Sudanom, Tanzanijom, Ganom, Indijom i Argentinom, čime postaje relevantan globalni „naftni igrač“. Međutim, ova uloga ga dovodi u sukob sa američkim i britanskim kompanijama koje dominiraju naftnim tržištem. Upravo je Mati, govoreći o bezobzirnoj kartelizaciji svjetskog tržišta nafte, skovao izraz “ Sedam sestara“  (Sette Sorelle), koji se odnosio na sedam anglo-američkih kompanija koje su vladale svijetom nafte 1950-ih godina. Ukratko, 1962. godine, pod okolnostima nikada potpuno razjašnjenim, Enriko Mati je poletio sa Sicilije avionom koji se srušio na putu za Milano. U vrijeme pogibije Mati se spremao sastati s predsjednikom Sjedinjenih Država, Džonom Kenedijem (John F. Kennedy), koji je u to vrijeme pritiskao američke naftne kompanije da postignu neku vrstu detanta s Matiem[3]. Planirani se razgovor nije ostvario, a može se samo nagađati o njegovim mogućim posljedicama, posebno zbog Kenedijevih nastojanja za okončanjem Hladnog rata. Umjesto toga, za malo više od godinu dana i sam je Kennedi ubijen, a trag tog atentata ponovo vodi do američke tajne službe[4], kao i u slučaju Matija. Ovde, ne treba zaboraviti da je CIA stvorena od strane britanske službe sigurnosti, a od koje je i naučila metodu objedinjenog političko-financijsko-obavještajnog djelovanja, uz „malu inovaciju“ dodavanjem terorističkih metoda.

Još od 1957.g. velike su američke industrijska preduzeća i banke sve više išle stopama loše zamišljenog britanskog modela industrijske politike iz 1846.g. – “kupi jeftino, prodaj skupo”. Sistemsko varanje na kvaliteti proizvoda postalo je moda toga doba. Evropa  je imala ogroman manjak kapitala, zbog rata i uništenja industrije, tako da je bila prisiljena plaćati daleko više kamate kako bi privukla jedinu “međunarodnu” valutu – američke. Dodatni je problem bio to što su i američke rezerve zlata počele stalno opadati. Kako bi spriječila nadolazeću ekonomsku krizu, značajna frakcija američke ratne industrije i njujorških financijskih krugova potaknula odluku Vašingtona da ude u Vijetnamski rat, jer je porast vojne industrije pružao njihovim interesima politički prihvatljiv izgovor za ponovno veliko usmjeravanje američke industrije na proizvodnju ratnih proizvoda. Planeri iz Pentagona i ključni financijski magovi od samog su početka strategiju Vijetnamskog rata osmislili tako da to bude “rat bez pobjednika”, sa ciljem osiguranja što dugotrajnije ratne proizvodnje.

U daljem produbljivanju američkog ekonomskog kolapsa,  1971. godine britanski bankarski i financijski krugovi vidjeli su zlatnu priliku u Niksonovom ukidanju „zlatnog standarda“ iz Breton Vudsa. London je opet bio na putu da postane najveće središte svjetskih financija i to na temelju “posuđenog novca”, ovoga puta američkih euro-dolara. Dvije godine kasnije u okviru Bilderberške grupe[5] holandskog princa Bernarda (Bernhard) nastaje “scenario” za povećanje cijene nafte zemalja OPEC-a od 400%, proces koji je američki ministar vanjskih poslova Kisindžer kasnije nazvao “recikliranjem tokova petrodolara”. U okviru ovog plana moćni ljudi okupljeni oko Bilderberga odlučili  su izvesti napad na industrijski razvoj u svijetu u korist anglo-američkih financijskih interesa. Okvirno, politika Bilderberške grupe trebala je potaknuti globalni embargo na naftu radi iznuđivanja drastičnog porasta cijene nafte u svijetu za 400%  u narednih dvije godine. Posljedica realizacije ovog plana manifestovala se već 1975. godine, prvom svjetskom ekonomskom krizom proizvedenom ovakvim poskupljenjem nafte. Daljim provođenjem Bilderberške politike poskupljenja nafte nastupaju svjetske ekonomske krize iz 1980.-ih godina prošlog vijeka, koje su rezultirale urušavanjem financijskih sistema brojnih država, a posebno država zasnovanih na iracionalnoj komunističkoj privredi. Konkretno, objedinjenim djelovanjem političkih, financijskih i obavještajnih sistema Zapada, zasnovanih na bilderberškoj platformi izazivanja ekonomskih kriza kontinuiranim poskupljivanjem nafte, urušena je „komunistička utopija“ i okončan Hladni rat. Ovome je potrebno dodati jedino kako održavanje hegemonije Zapada preko svjetske kontrole naftnim prometom štetno se odrazilo i na ukupan tehnološki napredak čovječanstva. Naime, 1970-ih Britanija i Sjedinjene Države većinski su kontrolisale svjetske zalihe nafte. Studija Fordove fondacije je utvrdila da je nuklearna energija glavna konkurencija hegemoniji nafte u budućnosti, odnosno nuklearna tehnologija zaprijetila je otvaranjem relativno neograničenih energetskih mogućnosti, posebno ako se ostvare planovi za komercijalnu proizvodnju brzih oplodnih reaktora i termonuklearne fuzije. Bilderbergovci ovaj “problem” rješavaju snažnom antinuklearnom propagandom, zasnovanom na neistinama i manipulacijama, u kojoj pokreti “zelenih” i slične organizacije gotovo zaustavljaju korištenje nuklearne energije. Ovakva kampanja bila je zasnovana na isticanju štetnosti nuklearne energije i davanju prednosti korištenja nafte kao izvora energije. Današnji globalni problem nastanka “staklene bašte”[6] pokazuje pogubnost ovakvih promišljanja.