Sve mi češće nedostaje miris budućeg dana o kojem sam sanjala, sve se češće sve manje daje, sve pomalo nestaje, nedostaje…..
Misliti ni na šta, ni na kog, bez tuđih boja, ličnosti, mišljenja, bez vlastitih briga. Može li se biti? Tako prostran, pust, slobodan, može li se biti? Ja sam odavno na tajmeru, na raznovrsnim mjerilima vremena, rokova, iluzornim, ilustrativnim tragačima za ispravnim, na nemilosrdnim otkucajima tuđih srdaca. Meni se sudi u meni samoj, na svakojake teme, pod svakojakim imaginarnim pritiscima. Meni se sudi i dosuđuje, meni se stvara, ja ne stvaram, mene prekida strah. Koji strah? Svaki strah, svaki nastaje kad se stvori pitanje, nema mjesta niti čovjeka koji je siguran od vlastitog straha. Meni se prekida i u meni prestaje ova veza između mene i mog prestajanja, ova nepobitna konekcija sa treptajima i odustajanjima, sa neuzletjelim snovima, sa prašinom tla. Meni se leti u visine već toliko dugo, da mogu nadjenuti ime osjećaju “meni se leti”. Meni se leti već toliko dugo, da mogu početi sanjati o padu, pada se samo kada se uzleti, meni se ne plače, meni se smije, ja se smijati ne umijem. Lažem, umijem, ali prekratko me drži razlog, prekratko voda, predugo snenost.
Slabašno svjetlo uzima energiju mome ja kojeg ste vi skrojili, a daje snagu mojim odumrlim stanicama dječijeg nadanja. U treperenju zrakastog povjetarca večernjeg uličnog svjetla, moje se misli roje u smjerovima časnih naroda, duša razastrtih po svijetu, čeznutljivih za starim idejama časti, sklada i prirodnosti. Moje su misli naivne pod ovakvim svjetlom, naivne i sigurne od vaših pogleda. Nema potrebe za bježanjem, slatko su ušuškane u privatnosti polutame, nećete ih naći, i ne, nećemo se spojiti ja i skrivene duše, srodne duše svijeta, koje zovu ljubav, ljubaznost i milost upomoć. Ali ne moramo se spajati, dovoljno je da znamo…u ovakvim noćima, uvijek znamo.