Vasa Kisa,Mujo,Mate,Srboljub ili kako hoćete naiđe na ljudoždere koji u nedostatku ljudske poslastice peku jagnje na ražnju. Kažu oni tom čovjeku iz regiona,koji je najvjerojatnije bio Bosanac da se posluži,ali što god on uradi tom pečenom jagnjetu i oni će njemu.
Konta naš junak ,konta i skonta:gurne kažiprst u pečenu guzu jagnjeta i slasno obliže prst.
Ovaj vic o dosjetljivosti i hladnokrvnosti našeg čovjeka i u ekstremno opasnim situacijama čula sam još kao dijete.Poslije su se nizali vicevi i redovno ažurirali koračajući uporedo sa svim društvenim promjenama,prateći trendove u svim sferama života,a najčešći motivi su gotovo nemoguće “istinite priče” o ovom ili onom,ali uvijek sa hapyendom.
Čudno je samo to što vjerojatno ni jedan narod na svijetu ne razumije,ne podnosi, a ponajmanje smišlja i plasira viceve na svoj račun pa čak i kada se bore da samo prežive.I to je zajedničko svima nama,svim narodima i ostalima kako smo definisani Dejtonskim sporazumom.Preživljavanje u različitim uslovima neiscrpna je tema na Balkanu pa tako i u Bosni i Hercegovini.
Dok ekonomske krize u bijelom svijetu odnose živote očajnika koji nisu uspjeli smisliti kako da se odupru nezasitim finansijskim aždahama koje su došle po ono što im ne pripada, a Bosanci i Hercegovci siti valjda i rata i smrti i svjesni da od svakog zla ima gore,i da će se sve zvati “juče” prepričavaju viceve o tom s®tanju u kojem su.Najzanimljivije je što po broju viceva,njihovoj kvaliteti i scenariju izgleda kao da se najbolje snalaze baš u tim teškim situacijama.
Meni zasigurno najzanimljiviji i najrealniji (vic pa realan ali…) vid tog savremenog usmenog narodnog predanja je onaj vic o Ameru i Bosancu koji o plaćama razgovaraju pa Amer kaže kako zaradi 3000,00 dolara: računi 1000,00, hrana i piće 1000,00. A šta uradiš sa onih preostalih 1000,00?-pita Bosanac.-E,to se kod nas ne pita.
A ja-veli Bosanac-zaradim1000,00 kmi dok platim račune,hrana,piće odoše 2000,00.-Pa odakle ti ona 1000,00?-pita Amer.-E, vidiš to se kod nas ne pita-odgovara Bosanac.
Vic kao vid društvenog izražavanja,vic kao vid bunta,vic kao vid slaganja,vic kao vid podrške,vic kao odgovor na uvrede,vic kao ovo ili vic kao ono ,ali uvijek je u Bosni i Hercegovini-VIC.
Valjda je najlakše smisliti i ispričati vic.Lakše nego smisliti i ponuditi rješenje.
Bilo kako bilo mi se odlično snalazimo u ovim vještinama smišljanje i plasiranje viceva i nikom ne pada napamet da polaže autorska prava na to.To je kod nas narodno blago.
Finansijski neiskorišten potencijal,ali zato psihološki veoma dragocjen i uspješan proizvod koji u redovnim umjerenim dozama pomaže kod psihičkih tegoba izazvanih stresom i neimaštinom u ovim nenormalnim uvjetima.
Mislim da bi bilo najbolje da se,umjesto onih,većinom nepotrebnih predmeta u školama koji su izmišljeni samo da bi zaposlili nečije rođake, uvedu predmeti PREŽIVLJAVANJE i VICOLOGIJA, a mogao bi to biti i jedan predmet i sigurno bi našao svoju praktičnu primjenu u ovoj našoj državi.