Ok. Vjerovatno ste propratili jedan od najvažnijih fenomena ove nam protekle godine, a to svakako nije potpisivanje platforme između SDA i SDP, niti je fenomenomenalni koncert Davida Guette.
Nakon skoro dvadesetogodišnje vladavine nepokolebljivih latino sapunica, na red je došla nova roba. Nema više Esmeralde, Valentine, Judine žene, a ni Migel Anhela. Vrijeme je za susjede, ali ne one kod kojih sudbinu sela mijenja vječno napaćena Eva Kralj i zauvijek serijski vjenčani Zijad Gračić i Adela koja gaji ruže. Vrijeme je za naše prave komšije , one koji nas raširenih ruka dočekuju i koji razumiju kada kažete kafa.
Vrijeme je za susjede koji vas ljube kao da živite preko puta njihove ulice, ne gledajući na činjenicu da vam je trebalo dan i po puta autobusom da stignete do njih.
Vrijeme je za Tursku.
Obzirom da se nalazite na ovoj web adresi, pretpostavljam da vam je muka od sapunica, limunada, historijskih i familijarnih tragedija koje traju od februara do decembra. Meni je , iskreno, svejedno. U svom vječnom pokušaju da ubijem i ono malo konstruktivnog vremena što mi je u životu ostalo, hvatam se krajnje radikalnih metoda, pa čak i onda kada to znači da ću da gledam kako protiče još jedan dan u kupaćim kostimima u Playboy vili, i u posmatranju Hugh Hefnera kako ujutro bira pidžamu koju će da nosi tokom dana. Razumijete, svejedno mi je.
Zbog prethodne činjenice ne uzimam previše k srcu događaj koji je oborio sve kućanice s nogu. Noć kada je Šeherezada prihvatila tu sramnu ponudu i promijenila historiju sapunica zauvijek. Mislim sramnu , sramna je jedino bila cifra. Hallo? Svejedno mi je bilo što je došlo do smjene sapunica, ionako ne razumijem niti španski, niti turski, a ponekad niti hrvatski. Ali to me nije spriječilo da već sada znam kraj Šeherezadine sudbine. No Šeherezada nas je naučila lekciju.
Serija Hiljadu i jedna noć , postigla je rekordnu gledanost u zemljama Zapadnog Balkana. Taj podatak ne bi bio pretjerano čudan da se radilo o drugačijem porijeklu serije, kao i o drugačijem podneblju na kojem se gleda. No imajući u vidu vječnu alergiju i silne osipe koje žitelji ovih podneblja dobiju kada ih se poredi sa Turskom, onda taj podatak i jeste krajnje paradoksalan.
No, paradokse treba prihvatati onako kako se prihvataju tajne vjere.
Nekada se prostor Balkana nazivao Evropskom Turskom. A Balkan i jeste Turska, samo onaj njen evropski dio. Barem geografski. Iskreno držim do vjerovanja da je Turska mnogo bliža Evropi po svakom segmentu svoje kulture i civilizacije, iako je na dvadesetogodišnjem čekanju, za razliku od recimo, Bugarske ( odakle je Onurova baka ). No šta možete, svijet se održava na nepravdi i na osjećaju pripadnosti i na osjećaju ljubavi prema nečemu što vam ljubav ne može da uzvrati. Ljubavi prema državi. Ako je ljubav izmišljena da bi se sirotinja mogla besplatno sexati, onda je nacionalni identitet izmišljen da bi se sirotinja mogla besplatno drogirati. A ta vrsta droge i osjećaj koji ona pruža precjenjeniji je i od kokaina i herionskog flasha. Fantazija. No, nekako vjerujem u to da je spona koja nas drži u osam navečer pored TV-a , i nas u Sarajevu, Banja Luci, Zagrebu , Skopju i Beogradu i jeste fantazija, jeste povratak nekog izgubljenog osjećaja da smo svi mi povezani, da smo svi mi u pet deka, da je gledanje u Istanbul neki vaš skriveni užitak koji ne potiče iz vaše želje za turizmom, nego iz vaše želje za identifikacijom. Želja za istim. Jer svi smo mi, mi Balkanci, mi Turci, svi smo mi Drugi u očima Evrope (Zapada) koja je Prva i koja je prva izmislila svijet i civilizaciju, i za koju smo svi mi Balkanci, Turci , samo potomci primitivnih naroda iz baštenske šupe koja stoji pored otmjene zapadnoevropske vile i udomljuje mnoge ljude koji ne mogu međusobno da se slože, nego se bez prestanka međusobno glože.
Fantazija kažem. No gubitak fantazije jeste težak upravo zbog činjenice da poenta fantazije je u tome da se svakog trena mogla ostvariti..
I još mi recite da sapunice nisu poučne. Afetosum ….Hvala ti Šeherezada što si nam pokazala gdje smo ..